Kad odrastem bit ću doktorica, ponavljala je prije 60 godina tada petogodišnja Ivančica Škarić. Njezini najbliži na to su se samo smješkali, a ona, lupajući nogama, to ustrajno ponavljala. Ivančica (65) danas je primarijus, specijalistica anesteziologije i intenzivnog liječenja, subspecijalist intenzivne medicine i voditeljica jedinice intenzivnog liječenja (JIL) u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj u Zagrebu. Koliko je djece tijekom svoje liječničke karijere spasila davno je prestala brojati, a iako uskoro odlazi u mirovinu, svoj posao radi s istim žarom i istom strašću. POGLEDAJTE VIDEO: 04:22 Ivančica Škarić, voditeljica intenzivne jedinice u Klaićevoj | Video: 24sata/pixsell - Medicinski fakultet bio je jedini fakultet na koji sam aplicirala. Čak sam roditeljima rekla da ću, ako ne upadnem, pauzirati jednu godinu i prijaviti se sljedeće. Naravno upala sam, to je bila ljubav na prvi pogled i nastavila se cijeli život. Znala sam da želim biti na prvoj liniji između života i smrti, da reanimacijom mogu pomoći čovjeku ako se sruši i vratiti ga u život. I to me nosilo cijelu medicinu, a nosi me i danas – govori nam ova požrtvovna liječnica, dobra vila jedinice intenzivnog liječenja. Jer, primarijus Škarić nije samo izvrsna i stručna liječnica, ona odiše povjerenjem, empatijom, toplinom, ona je melem na ranu uplakanim majkama koje strepe za živote svoje djece ispred jedinice intenzivnog liječenja, ona je onaj sedativ i potpora kada izgube dijete. Zagreb: Ivančica Škarić, voditeljica intenzivne jedinice u Klaićevoj | Foto: Robert Anic/PIXSELL - Moja specijalizacija krenula je 1988.-1989., u generaciji specijalizanata za Sveučilišnu bolnicu Blato koja se odvijala na Rebru, pred sam Domovinski rat. Sljedećih pet godina provela sam u KBC Zagreb, ali me ljubav prema djeci odvela u Klaićevu bolnicu u kojoj sam shvatila da je to to – prisjeća se svojih početaka. Kao mladu liječnicu, u jedinici intenzivnog liječenja dočekalo ju je 12 malih pacijenata, od toga četiri novorođenčeta. Već mjesec dana kasnije imala je prvo samostalno dežurstvo na intenzivnoj. - Kasnije sam saznala da su sestre bile zaprepaštene da jedna mlada doktorica već nakon mjesec dana ulazi u tako ozbiljan posao i bile oduševljene kako sam se snašla u tim situacijama. To su bila sve izuzetno teško bolesna djeca. Sjećam se jednog novorođenčeta koje je imalo defekt prednje trbušne stijenke i nakon poroda završilo na operaciji. Situacija se počela izrazito komplicirati. Baš u tom mom prvom dežurstvu morali smo ići na reoperaciju jer se razvio zapletaj crijeva. To je bilo stvarno stresno za mladu doktoricu koja je u dječjoj bolnici radila tek mjesec dana. Bila sam ne samo intenzivista, već i anesteziolog, jer je služba bila tako organizirana. Dakle, jedan je radio sve te sam tako sa svojim pacijentima s intenzivne išla i u operacijsku salu – prisjetila se liječnica svojih početaka. Foto: Privatan arhiv Klaićeve bolnice Pitali smo je kako određuje količinu anestezije novorođenčadi čija je težina svega par stotina grama. Jer, takvih je pacijenata imala napretek. Sa smiješkom je odgovorila – koliko im treba. - Imamo izvanredne anesteziološke tehničare koji moraju razvlačiti i razrjeđivati doze da bi bilo sigurno koju količinu dati. Anestezija se daje po težini i lijekovi se doziraju najčešće u mikrogramima i miligramima po kilogramu tjelesne težine. Za nekoga tko teži manje od kilograma u odnosu na nekoga od 100 kilograma je stotinu puta manja količina i takvo razrjeđenje je vrlo zahtjevno. Sada imamo pripremljeno i obučeno osoblje koje nam je desna i lijeva ruka u takvim situacijama – otkriva primarijus Škarić. Iako se u svojoj dugogodišnjoj praksi nagledala svega i susrela s brojnim teškim slučajevima, slučaj koji će do kraja života pamtiti bio je dječak koji je unutar školske zgrade i hodnika na glavu prosipao razrjeđivač boje i zapalio ga. - Završila sam 24 satno dežurstvo u kojem je cijelo vrijeme bila frka i panika. Da vam budem slikovita, od silnih slučajeva u mom dežurstvu nisam vidjela sobu za predah, ona u tih 24 sata nije postojala. I samo što sam završila to svoje dežurstvo stigao je taj teško opečeni dečko. Imali smo sličnih opeklina, ali ne takvih. Njemu je cijelo tijelo bilo opečeno i to čak i liječnici koji se bave opeklinama ne vide nikada u životu. Od trenutka kada smo ga primili na intenzivnu do drugog dana brinula sam o njemu. Odmah sam mu dala lijekove protiv bolova i za spavanje i stavila ga na aparate u induciranu komu. Primarno je u prvoj fazi nadoknaditi tekućinu jer koža ne samo da štiti od unosa, nego se kroz izgorjelu kožu gube ogromne količine tekućine i jedna opeklina zahtijeva 20 – ak litara raznoraznih otopina venskim putem 24 sata. To je jedan ogroman posao – objašnjava prim. Škarić. Nakon što su cijelo tijelo očistili i zamotali zavojima, nastavilo se dugotrajno liječenje. Foto: Privatan arhiv Klaićeve bolnice - Njemu je koža skinuta samom opeklinom i to je ogroman timski posao mjesecima. Kirurg radi svoj dio, intenzivna svoje, anestezija svoj, a u slučaj je uključen i niz drugih struka. Nasreću, taj dečko je preživio i sigurno ima teških posljedica vezanih uz promjenu kvaliteta života, ali je preživio. Ne može preživjeti nitko tko ima duboke opekline kompletnog tijela, ali neki dijelovi kod njega su ipak bili površinski i s njih se uzimala vlastita koža tamo gdje je trebalo presađivati – kaže primarijus Škarić. U svom bogatom i uspješnom stažu, u jednom dijelu nje, još je prisutno ono mučno sjećanje s kojim se kad – tad susretne svaki liječnik, a to je gubitak pacijenta. Još pamti bebicu koja je preminula od septičkog šoka na Badnjak, u njezinoj smjeni, shrvanu majku koja je izgubila svoje dojenče. -To mi je bila druga godina rada u Klaićevoj, na Badnjak. Beba koja je još bila na prsima došla je u teškom stanju septičkog šoka i izgubili smo je prije nego što smo je smjestili u intenzivnu. Beba je imala tešku infekciju koja nije bila prepoznata u samom trenutku nastanka i razbuktala se. Kad smo je zaprimili, beba je već bila bez svijesti. Već iz prijema se vidjelo da je životno ugroženo i postupak zbrinjavanja krenuo je već iz prijema u sklopu operacijskog bloka. I to je dijete umrlo. E to mi je bio jedan od najtežih slučajeva u praksi zato što je bilo iznenada i što je bio takav dan kad su svi sretni, kad se obitelji okupljaju, a majka izgubi dijete koje je još na prsima. To je nešto što i danas pamtim – svjedoči dr. Škarić. Foto: Privatan arhiv Klaićeve bolnice Teško joj je, kaže, reći odakle joj snaga priopćiti roditelju tako tešku i mučnu vijest. Objašnjava kako obitelji više pristupa pogledom i gestom da pokaže što se dogodilo nego riječima. - Riječi moraš čuvati i birati ih da ne povrijediš obitelj i da to ne bude previše naglo. Pristupaš izrazom tijela, lica, očiju, dođeš do osobe, pogledaš i daš do znanja da nije dobro. To je moj način – kaže prim. Škarić. Sretna je, kaže, što ju je zaobišao slučaj brutalno pretučene djevojčice Nikoli koji je zgrozio i duboko dirnuo ne samo hrvatsku javnost, već i kompletno osoblje Klaićeve. Priznaje nam da je to bio najbrutalniji slučaj u toj bolnici. - Baš u to vrijeme bila sam na godišnjem i rekla sam: Hvala Bogu da me mimoišlo i da to ne moram proći. Moji kolege bili su duboko potreseni i šokirani. Znate, kod tih kaznenih djela na štetu djece uvijek vam se, jer si roditelj, javi onaj osjećaj- kako je moguće da uopće postoje takvi roditelji kojima to padne napamet i koji to provedu. Osjećate jedno ogorčenje prema nekome s kim moraš, na kraju krajeva surađivati, razgovarati, biti i pristojan, a znaš da je to čovjek kojeg ne možeš poštivati kao roditelja ili osobu uopće. A s druge strane preplavi te ta jedna beskrajna tuga i muka kada vidiš dijete koje je bespomoćno, koje je nama dano na brigu jer su ga u takvo stanje doveli oni koji bi mu trebali biti podrška,ljubav i dobrota – objašnjava prim. Škarić. Domeće da se u JIL kojoj je na čelu posljednjih 15 godina 365 dana, 24 sata brine o malim pacijentima. Na njoj su najkompleksniji slučajevi koji zahtijevaju praćenje vitalnih funkcija i postoperacijsku analgeziju. Foto: PIXSELL -Imamo i komplicirana stanja u pedijatriji, teške astmatske statuse, neprepoznate dijabetese zbog kojih je dijete ušlo u komu, teške bubrežne ozljede koje dovedu do dijalize, teške upale pluća zbog kojih djeca trebaju aparate za disanje, razna trovanja... Moj radni dan počinje s liječnikom koji nam nakon dežurstva predaje pacijente. Vidimo što je novo, koji je bio problem, kako se rješavao i što nas dalje čeka. Potom idemo u detaljan obilazak svakog pacijenta, planiranje postupaka, dijagnostike, liječenja, pišemo dnevnu terapiju, ordiniramo određene pretrage, nalaze i nastavljamo praćenje sve ga što je za tu situaciju i stanje potrebno – opisuje liječnica. Najdraže od svega joj je kada sretne dijete koje je uspjela spasiti, a koje se potpuno oporavilo. - U jednom trgovačkom centru vidjela sam 20 -godišnjeg mladića koji radi u trgovini. Bio je kratko ošišan i glava mu je bila prepuna ožiljaka. Prišla sam mu i pitala ga: "Reci mi što ti se dogodilo, vidim da si imao neku nesreću zbog ožiljaka, ja sam doktorica i radim u Klaićevoj. " A on mi je odgovorio da je kao dijete pao s kreveta, imao tešku ozljedu glave i jedva je preživio te potvrdio da je liječen kod nas. Čim sam se vratila u bolnicu, našla sam njegove papire. Taj dečko je zaista imao veći broj operacija,. Takva djeca su u stanju poremećaja svijesti i boravak na intenzivnoj ne pamte, ali mi liječnici pamtimo i znamo da je bio težak slučaj. I sada vidiš tog mladića koji ima određena odstupanja ali je samostalan, zaposlen i zarađuje za život – sa smiješkom kaže primarijus Škarić. Priznaje nam da nekada veća podrška treba većoj djeci koja imaju strah od toga da ih je mama napustila i moraš objasniti zašto mama ne može biti uz njih. - Nekada se roditelji ne znaju snaći pa kažu ono što ne bi trebali reći: "Pa ja sam ti tu pred vratima, ne puste me unutra". Takva izjava može narušiti odnos i povjerenje između nas i djeteta i moraš im vratiti povjerenje. Pa onda pričamo s njima, govorimo im da će mama doći, da uvijek dođe, da ih njihove mame neće napustiti i da ćemo ih tu držati najkraće što možemo. Komunikacija s njima, pristup i empatija ti olakšava liječenje, to je dio terapije i njima je lakše – kaže Škarić dodajući da roditelji imaju svoje vrijeme posjeta djece na intenzivnoj. Foto: Privatan arhiv Klaićeve bolnice - Najdraže nam je kada sretnemo roditelje svojih pacijenata i kada nam kažu: "Ovo ti je ona teta doktorica o kojoj sam ti pričala, ona se brinula o tebi, ona ti je spasila život. I kad tu djecu ponovno vidiš na nogama, možeš ih i zagrliti, oni te ne znaju, ali ti ih znaš i to je jako lijepo – zaključila je prim. Škarić. Iako odlazi u mirovinu, odlučila je raditi pola radnog vremena. Bez obzira na dob, ostala je u ritmu svog rada cijelog života, sretna je na svom poslu, a životno iskustvo dovelo ju je do toga da može nastaviti i kada drugi, vjerojatno, ne bi nastavili. I ravnatelj Klaićeve dr. Goran Roić potvrđuje da je prim. Škarić izuzetna liječnica i stručnjakinja te da su predanost, stručnost i empatija u skrbi i liječenju najkritičnijih pacijenata obilježile njezinu karijeru u Klinici za dječje bolesti Zagreb u kojoj je ostavila neizbrisiv trag. - Prim. dr. Škarić, i kao stručnjak i kao čovjek treba biti uzor mlađim generacijama liječnika i poruka da svoj poziv treba obavljati s iskrenom ljubavlju, predanošću i suosjećanjem prema svojim malim pacijentima. Takvim je pristupom prim. Škarić u nizu najtežih situacija stvorila pozitivan utjecaj, nadu i olakšanje malim pacijentima i njihovim obiteljima, promijenila ishod i hvala joj na svemu – istaknuo je dr. Roić.       Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.

Source link