Maša i Selina su polaznice Centra za odgoj i obrazovanje Dubrava, koji je od prošle školske godine zbog obnove zgrade u Dubravi privremeno preselio na zagrebački Jarun, u zgradu iza crkve Sv. Mati slobode. Jarunski je objekt izgrađen 80-ih, s vremenom je promijenio mnoge stanare, bio je i poliklinika, da bi sad bio u njemu bila smještena djeca i mladi iz Centra, mnogi s teškoćama u razvoju i/ili s invaliditetom.
Maši je 18 godina, ima cerebralnu paralizu, autizam, slabovidna je i neverbalna, a Selina je djevojka od 22 godine, u invalidskim kolicima. Obje su ovisne o tuđoj pomoći, a njihove majke očajne zbog uvjeta u zgradi Centra.
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
– Najveći je problem lift, koji se ponekad kvari pa našu djecu po stepenicama spuštaju sa trećeg kata, tako je bilo i sa mojom Selinom. Ona ima 70 kilograma, u kolicima je, i nju su dva vozača Centra spuštala niz stepenice, dogodilo se da se jedan od njih i nabio na ručku kolica. Uopće nam je nepojmljivo da je država našu djecu smjestila u takve uvjete – ogorčena je Selinina majka Sabina Lončar. Najavljuje novu tužbu, kakvu je protiv druge ustanove – podružnice Centra za odgoj i obrazovanje Goljak u vlasništvu Grada Zagreba, i protiv Grada Zagreba, krajem prošle godine već dobila. Općinski sud u Sesvetama nepravomoćnom odlukom je presudio da je Goljak, gdje je Selina išla u osnovnu školu, diskriminirao djevojku na temelju njezina invaliditeta te joj ustanova i Grad Zagreb trebaju isplatiti 27.000 eura odštete. Parnica je trajala dugo, godinama.
“Žele još jednu tužbu?”
– Ponovno ću ići u tužbu, samo što je u ovom slučaju osnivač ustanove država. Djelatnici Centra su divni, brižni i savjesni, ne bih željela da se itko od njih osjeća odgovornim, jer država je ta koja je našu djecu smjestila u njima neprilagođenu zgradu. Lift se kvari, nedavno Selina zato nije dva dana išla u školu, a neko je vrijeme stajao i natpis da ga se koristi na vlastitu odgovornost – govori mama Lončar.
– Na našoj se djeci pokazuje kakva je država ustvari. Ako je potrebna još jedna sudska presuda, dobit će ju – presudu zbog neosiguravanja pristupačnosti, najavljuje.
Tužbu spominje i Mašina majka Ana Čudina.
– Moja je Maša pokretna, ali ne želim uopće zamišljati što bi bilo da zaglavi u liftu, kako bi se osjećala i kako ponašala. Zar se naša djeca, i mi s njima, moramo toga bojati, kao da nemamo dovoljno drugih problema u životu?, ogorčena je mama Čudina.
– Nekad mi se čini da bi država najviše voljela da nas nema – ni naše djece ni nas, njihovih roditelja. Ali ima nas, tu smo, i naša djeca ne mogu biti ‘izbrisana’ s lica Zemlje, postoje. Često čujemo i to kako možemo biti s djecom kod kuće, u statusu roditelja-njegovatelja. Zašto naša djeca ne bi bila dio društva, išla u školu i ostalo, i zašto mi kao njihovi roditelji ne bismo radili, zarađivali za sebe i za proračun? – ogorčena je mama Čudina, inače medicinska sestra u bolničkoj operacijskoj sali.
Pridružuje im se i Suzana Rešetar, majka 15-godišnjeg Ivana, dječaka s autizmom, koji u Centar ide na rehabilitaciju, a od iduće bi godine tamo trebao krenuti i u srednju školu.
– Zgrada ima samo jedan lift, i kad on stane, djeca ostaju ‘zarobljena’ na trećem katu pa se one u kolicima spušta po stepenicama, užas. Nek’ Ministarstvo rada i socijalne politike sebe smjesti tamo, u sobe od desetak kvadrata, da sjede jedni drugima u krilu. Ili, neka Sabor preseli na Jarun, a našoj djeci da obnovljenu vojarnu na Črnomercu, u koju sad preseljava – poručuje mama Rešetar, predsjednica udruge Sjena. Majke dodaju i to da djeca na Jarunu tjelesni imaju u malo većoj sobi pa se dvoranu odnosno igralište posuđuje od susjedne crkve.
Tjelesni dobar za “očekivane ishode”
Kako se može čuti od roditelja, građevinski radovi u Dubravi stoje, a novac dobiven iz EU fondova za tu namjenu mora biti vraćen. Odgovore na ta, i druga pitanja od Centra nismo dobili, dok Ministarstvo rada i socijalne politike odgovara kako “Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava priprema projektni zadatak temeljem kojeg će se provesti nabava izrade nove projektne dokumentacije te potom i radova”. Drugim riječima, sve ide ispočetka. Ništa ne odgovaraju na pitanje o povratu sredstava.
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Kako stoji u ostatku odgovora Ministarstva, “za dio korisnika koji su slabije pokretni ili nepokretni osigurana je adekvatna pomoć pri kretanju unutar zgrade”
– U skladu s propisima zaštite na radu i sigurnosti svih korisnika prostora u kojem trenutno Centar obavlja djelatnost poduzete su, i poduzimaju se aktivnosti za siguran rad lifta. Sa ciljem modernizacije i sigurnosti lifta najmodavac je poduzeo aktivnosti nabave novog sustava upravljanja te se očekuje skora isporuka narudžbe i ugradnje novog sustava. U slučajevima zastoja lifta osigurana je potrebna pomoć svim korisnicima pri ulasku/izlasku iz zgrade i kretanja unutar zgrade”, kažu.
Za provođenje nastave tjelesnog odgoja osigurana je dvorana i vanjsko igralište u sklopu crkve Sv. Mati slobode, potvrđuju. “Prostori su adekvatni za realizaciju plana i programa tjelesnog odgoja i očekivanih ishoda”, kažu.
– Očito je da se ne misle tako skoro seliti otamo. Zašto su morali, ako su, vratiti novac u EU fond, znaju samo oni. Vjerujem da ni djelatnicima nije lako niti drago raditi u takvim uvjetima, naša djeca nisu kartonske kutije – kaže mama Rešetar.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Source link
[gpt3]rewrite this content and keep HTML tags 
Maša i Selina su polaznice Centra za odgoj i obrazovanje Dubrava, koji je od prošle školske godine zbog obnove zgrade u Dubravi privremeno preselio na zagrebački Jarun, u zgradu iza crkve Sv. Mati slobode. Jarunski je objekt izgrađen 80-ih, s vremenom je promijenio mnoge stanare, bio je i poliklinika, da bi sad bio u njemu bila smještena djeca i mladi iz Centra, mnogi s teškoćama u razvoju i/ili s invaliditetom.
Maši je 18 godina, ima cerebralnu paralizu, autizam, slabovidna je i neverbalna, a Selina je djevojka od 22 godine, u invalidskim kolicima. Obje su ovisne o tuđoj pomoći, a njihove majke očajne zbog uvjeta u zgradi Centra.
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
– Najveći je problem lift, koji se ponekad kvari pa našu djecu po stepenicama spuštaju sa trećeg kata, tako je bilo i sa mojom Selinom. Ona ima 70 kilograma, u kolicima je, i nju su dva vozača Centra spuštala niz stepenice, dogodilo se da se jedan od njih i nabio na ručku kolica. Uopće nam je nepojmljivo da je država našu djecu smjestila u takve uvjete – ogorčena je Selinina majka Sabina Lončar. Najavljuje novu tužbu, kakvu je protiv druge ustanove – podružnice Centra za odgoj i obrazovanje Goljak u vlasništvu Grada Zagreba, i protiv Grada Zagreba, krajem prošle godine već dobila. Općinski sud u Sesvetama nepravomoćnom odlukom je presudio da je Goljak, gdje je Selina išla u osnovnu školu, diskriminirao djevojku na temelju njezina invaliditeta te joj ustanova i Grad Zagreb trebaju isplatiti 27.000 eura odštete. Parnica je trajala dugo, godinama.
“Žele još jednu tužbu?”
– Ponovno ću ići u tužbu, samo što je u ovom slučaju osnivač ustanove država. Djelatnici Centra su divni, brižni i savjesni, ne bih željela da se itko od njih osjeća odgovornim, jer država je ta koja je našu djecu smjestila u njima neprilagođenu zgradu. Lift se kvari, nedavno Selina zato nije dva dana išla u školu, a neko je vrijeme stajao i natpis da ga se koristi na vlastitu odgovornost – govori mama Lončar.
– Na našoj se djeci pokazuje kakva je država ustvari. Ako je potrebna još jedna sudska presuda, dobit će ju – presudu zbog neosiguravanja pristupačnosti, najavljuje.
Tužbu spominje i Mašina majka Ana Čudina.
– Moja je Maša pokretna, ali ne želim uopće zamišljati što bi bilo da zaglavi u liftu, kako bi se osjećala i kako ponašala. Zar se naša djeca, i mi s njima, moramo toga bojati, kao da nemamo dovoljno drugih problema u životu?, ogorčena je mama Čudina.
– Nekad mi se čini da bi država najviše voljela da nas nema – ni naše djece ni nas, njihovih roditelja. Ali ima nas, tu smo, i naša djeca ne mogu biti ‘izbrisana’ s lica Zemlje, postoje. Često čujemo i to kako možemo biti s djecom kod kuće, u statusu roditelja-njegovatelja. Zašto naša djeca ne bi bila dio društva, išla u školu i ostalo, i zašto mi kao njihovi roditelji ne bismo radili, zarađivali za sebe i za proračun? – ogorčena je mama Čudina, inače medicinska sestra u bolničkoj operacijskoj sali.
Pridružuje im se i Suzana Rešetar, majka 15-godišnjeg Ivana, dječaka s autizmom, koji u Centar ide na rehabilitaciju, a od iduće bi godine tamo trebao krenuti i u srednju školu.
– Zgrada ima samo jedan lift, i kad on stane, djeca ostaju ‘zarobljena’ na trećem katu pa se one u kolicima spušta po stepenicama, užas. Nek’ Ministarstvo rada i socijalne politike sebe smjesti tamo, u sobe od desetak kvadrata, da sjede jedni drugima u krilu. Ili, neka Sabor preseli na Jarun, a našoj djeci da obnovljenu vojarnu na Črnomercu, u koju sad preseljava – poručuje mama Rešetar, predsjednica udruge Sjena. Majke dodaju i to da djeca na Jarunu tjelesni imaju u malo većoj sobi pa se dvoranu odnosno igralište posuđuje od susjedne crkve.
Tjelesni dobar za “očekivane ishode”
Kako se može čuti od roditelja, građevinski radovi u Dubravi stoje, a novac dobiven iz EU fondova za tu namjenu mora biti vraćen. Odgovore na ta, i druga pitanja od Centra nismo dobili, dok Ministarstvo rada i socijalne politike odgovara kako “Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava priprema projektni zadatak temeljem kojeg će se provesti nabava izrade nove projektne dokumentacije te potom i radova”. Drugim riječima, sve ide ispočetka. Ništa ne odgovaraju na pitanje o povratu sredstava.
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Kako stoji u ostatku odgovora Ministarstva, “za dio korisnika koji su slabije pokretni ili nepokretni osigurana je adekvatna pomoć pri kretanju unutar zgrade”
– U skladu s propisima zaštite na radu i sigurnosti svih korisnika prostora u kojem trenutno Centar obavlja djelatnost poduzete su, i poduzimaju se aktivnosti za siguran rad lifta. Sa ciljem modernizacije i sigurnosti lifta najmodavac je poduzeo aktivnosti nabave novog sustava upravljanja te se očekuje skora isporuka narudžbe i ugradnje novog sustava. U slučajevima zastoja lifta osigurana je potrebna pomoć svim korisnicima pri ulasku/izlasku iz zgrade i kretanja unutar zgrade”, kažu.
Za provođenje nastave tjelesnog odgoja osigurana je dvorana i vanjsko igralište u sklopu crkve Sv. Mati slobode, potvrđuju. “Prostori su adekvatni za realizaciju plana i programa tjelesnog odgoja i očekivanih ishoda”, kažu.
– Očito je da se ne misle tako skoro seliti otamo. Zašto su morali, ako su, vratiti novac u EU fond, znaju samo oni. Vjerujem da ni djelatnicima nije lako niti drago raditi u takvim uvjetima, naša djeca nisu kartonske kutije – kaže mama Rešetar.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
[/gpt
