Mladen Krstajić (49) bivši je srpski reprezntativac i bivši izbornik Srbije. Dao je veliki životni intervju za Kurir u kojem je ispričao svoju životnu priču. Pričao je Krstajić o školovanju, nogometu u ratom zahvaćenoj Bosni, ali i o tome kako se snašao kada je došao u Njemačku. Veliku ulogu u njegovom životu u Njemačkoj imao je Ivan Rakitić s kojim je igrao u Schalkeu.
– Bio sam mu kao stariji brat, došao je dvije godine poslije mene iz Basela. Bio je mlad, imao je 19 godina. Odrastao je u Švicarskoj, uzeo njihovu kulturu, ali ima naš mentalitet. Voli druženje, našu glazbu. Običan dečko koji je napravio svjetsku karijeru. On je jednostavan, prirodan, ako može pomoći, napravit će to. Upoznao sam mu cijelu obitelj, to je sve proizašlo iz kuće – ispričao je Krstajić, a onda se prisjetio jedne čuvene anegdote:
– Bilo je to poslije utakmice sa Stuttgartom, a u srijedu smo trebali igrati protiv Rosenborga za prolaz dalje u Ligi prvaka. Tu subotu Rakitić i ja odemo na koncert Mile Kitića u Duisburg, a u dva ujutro sam vidio da nas je netko fotografirao, Rakitić mi govori da umišljam, ali dobro. Sutradan dođemo na trening, odradimo sve, nitko nas ne dira, a novinari poslije na konferenciji pitaju direktora – gdje su vam bili igrači, a on odgovori kod kuće i dodatno poruči – Ako je netko izašao vani, bit će kažnjen. Novinari su mu pokazali dokaz, naslovnicu Bilda, a kad sam došao kući, zvoni telefon. Čim sam vidio da je direktor, znao sam koliko je sati. Nas je netko od naših ljudi slikao i od Bilda uzeo nekoliko stotina eura. Sljedeću utakmicu u Ligi prvaka nismo igrali ni ja ni Rakitić. Bili smo kažnjeni i ostali smo bez ozbiljne premije, a dobra je stvar što smo prošli dalje.
Krstajić je ispričao i što je sve prolazio za vrijeme rata, odnosno prisjetio se kako su njegovog oca Hrvati skrivali u kući.
– Za mene je sreća što ne pamtim rat, jer sam otišao pre nego što je počelo krvoproliće. Stjecajem okolnosti, oca mi nisu uhapsili jer je on, dok je bio na poziciji, pomagao jednako i Srbima i Hrvatima i muslimanima. Svi su ga voleli. Dve i po godine je on tako bio sam, odvojen od nas. Jedine tri kuće koje nisu bile u selu srpske bile su hrvatske i ti susjedi su ga čuvali. Bilo je nekoliko puta napada na kuću… Od njega sam za sve to vrijeme dobio samo jedno pismo. Sjećam se tog pisma… Piše da mu je dobro, da je živ, da ide na posao… I… Prodavao jestvari iz kuće kako bi preživio i imao što jesti. – rekao je Krstajić
