Valentinovo ili Dan zaljubljenih hrvatski bi sportaši slobodno mogli preimenovati i u Dan medalja. Na Zimskim olimpijskim igrama baš na 14. veljače osvojili su ih čak četiri. Tri su u vlasništvu obitelji Kostelić, dok je jedna zasjala oko vrata Jakova Faka.
POGLEDAJTE VIDEO: Janica Kostelić u šetnji s obitelji
janica kostelić s djetetom
|
Video: 24sata/pixsell
Salt Lake City 2002.
Počelo je s Janicom 2002. Najbolja hrvatska sportašica u Salt Lake Cityju osvojila je prvo olimpijsko zlato, u kombinaciji. Nakon toga uzela je još dva zlata i jedno srebro. Ivica je tada na Zimskim olimpijskim igrama bio više u statusu moralne potpore čudesnoj sestri.
– Zapravo nisam svjesna. Gledam ove ljude, svi se negdje miču, a ja zapravo gledam na semafor, vidim svoje ime prvo. Ne znam, nekako mi je sve nejasno. Isto tako je Ivica pobijedio u Aspenu i rekao da ne može vjerovati. Tako i ja ne mogu vjerovati. Nemoguće – rekla je Janica toga Valentinova za HTV i dodala:
– Spust sam vozila fenomenalno, zbilja iznad onoga što sam očekivala. Ali nisam imala što, nisam puno riskirala. Ja sam samo išla dolje glavom bez obzira. Danas sam bila ozbiljna kao nikad u životu. I recimo, što mi se nikad ne događa na startu slaloma drugog laufa, počela sam se malo tresti. Brzo sam si išla kopčati pancerice da ne mislim na to.
Video pogledajte OVDJE.
Torino 2006.
U Torinu je na red došao i Ivica. U kombinaciji je osvojio srebro i tako je postao prvi Hrvat s medaljom sa Zimskih igara. Zlato mu je za 53 stotinke uzeo Amerikanac Ted Ligety. Na tim Igrama Janica je osvojila dvije medalje. Pala je i specijalna frizura…
– Janica me zagrlila i samo je plakala, plakala je više od mene. Samo ona i moji roditelji znaju koliko je težak bio moj put do medalje. Ne znam u kojem sportu postoji natjecanje koje traje tako dugo. Bio je to najduži dan mog života, ali i najsretniji – govorio je Ivica.
Foto: lukunize
Vancouver 2010.
U Vancouveru na scenu na Dan zaljubljenih stupa Jakov Fak. Biatlonac iz Mrkoplja iznenadio je sve u Hrvatskoj brončanom medaljom u sprintu na 10 kilometara. Na istim Olimpijskim igrama Ivica je osvojio dva srebra.
Video pogledajte OVDJE.
Foto: Z1020/DPA
– Ovo je možda bilo infarktno za druge, ali za mene nije. Ovo je najljepši dan u mom životu jer se Igre održavaju svake četiri godine. Zahvaljujem svojoj obitelji i curi. Pružili ste mi čast da nosim hrvatsku zastavu na otvaranju Igara i nadam se da sam ovim rezultatom to povjerenje opravdao – govorio je Fak koji je iste godine prešao pod slovenski stijeg i osvojio pet velikih medalja, među kojima i olimpijsko srebro u Pyeongchangu 2018.
Soči 2014.
Ivica Kostelić u Sočiju uzeo je posljednju, četvrtu olimpijsku medalju. Sanjao je zlato, no oko vrata je opet zasjalo srebro. Nakon spusta bio je sedmi, u slalomu treći za drugo mjesto, 34 stotinke iza zlatnog Švicarca Sandra Vilette, 13 ispred Talijana Christofa Innerhofera. Fantastična karijera okrunjena je novom olimpijskom medaljom.
Foto: Christian Charisius/DPA
– S obzirom na to kakvu smo sezonu imali, ovo je velika nagrada za nas. Imati ovakvu konstantu kroz osam godina… Mnogi su se promijenili na postolju, a ja sam ostao. Najljepše je kad vidiš zadovoljna lica svoje obitelj i svoje momčadi u cilju. S njima dijeliš ono slatko i ono gorko u sezoni, a ove smo sezone imali dosta gorkog – kazao je Ivica i najavio kraj:
– Moje zdravstveno stanje nije baš dobro, usprkos svim lijekovima i dalje osjećam koljeno. Volio bih i dalje skijati, ali to je dosta teško…
Evo kako se Kostelić prisjetio toga Valentinova:
“Na današnji dan prije 10 godina u Sočiju sam osvojio svoju četvrtu olimpijsku medalju.
U to sam vrijeme stalno uzimao lijekove protiv bolova u koljenu i bolovi su polako, ali sigurno potkopavali moju skijašku tehniku, ali i odlučnost. Bez obzira na sve lijekove, bol je bila prisutna svakodnevno i u svakom zavoju.
Stojeći tog dana na startu, znao sam da mi je to posljednja prilika za medalju i posljednja prilika da osvojim to dugo željeno zlato. Znao sam da mi za četiri godine zdravstveno stanje neće dopustiti da skijam na vrhunskoj razini. To je bilo to. Posljednja prilika.
Bio sam jako nervozan. Taj dan nisam bio jedan od top-favorita za medalju. Bio je to jedan od najtežih spusteva, leden, s ogromnim skokovima i tvrdim doskocima. Ta me je staza još 2012. koštala ozljede koljena, koja me je pak koštala i Velikog kristalnog globusa. Ta staza nazvana “Rosa Khutor” imala je tako lošu reputaciju da ju je moja ekipa nazvala “Rosa egzeKhutor”.
Stvarno sam izvukao iz sebe sve što sam mogao tog dana. Sjećam se da sam ušao u kompresiju odmah nakon doskoka sa 50 metara dugačkog i nekoliko metara visokog “Lake jumpa”. I da – bilo je to zavoj na desnoj nozi – i da, boljelo me desno koljeno – i da, jako me zaboljelo baš tamo. Ali pomislio sam u tom trenutku: “Posljednja šansa. Stisni!”
Niti jedan od najvećih favorita nije završio na postolju tog dana. Zasluženi pobjednik je bio Sandro Viletta, tih i miran dečko, jedan od najmanje očekivanih kandidata za zlato tog dana. Broncu je osvojio moj prijatelj Christoph Innerhofer. Stajao sam na tom olimpijskom postolju četvrti put od 2006 godine. Bilo je neke simbolike kada sam odšepao s njega. Od sve te četiri medalje, ova je stečena s najviše boli.”
