Ocjena: 8,5/10
Sedam epizoda australske serije “Dječak protiv svemira” (“Boy Swallows Universe”) pravo je osvježenje u Netflixovoj ponudi. Motiv odrastanja dječaka u obitelji narkomana, trgovaca drogom i alkoholičara nije nov, no ova serija ima nešto posebno što se ne zasniva na poznatoj žanrovskoj matrici nego na proživljenom životnom iskustvu.
Snimljena je prema romanu australskog novinara i pisca Trenta Daltona koji je u djetinjstvu i dječaštvu proživio sve što doživljava junak serije, dječak Eli Bell, kojeg kao trinaestogodišnjaka glumi senzacionalni Felix Cameron, a kao sedamnaestogodišnjaka Zac Burgess. Elijev brat August, zvani Gus (Travis Fimmel), ne govori, ali sve vidi i doslovno je vidovit. Sve razumije i sa svima suosjeća, a razloga za prkosnu šutnju i suosjećanje ima mnogo. Njegova i Elijeva majka je bivša narkomanka, očuh potajno trguje drogom, a njihov pravi otac, koji ne živi s njima, beznadno tone u alkoholizam i depresiju. Odrastati u takvom okružju početkom osamdesetih u predgrađu Brisbanea nije lako.
Osim nijemog ali odanog i brižnog brata Gusa, Eli ima još dvojicu ljudi koji su mu bliski. Obojica su kriminalci, jedan u zatvoru, drugi na slobodi i na dnu društva. U zatvoru je okorjeli Alex Bermuda (Adam Briggs), s kojim se Eli dopisuje. Na slobodi je stari Slim (Bryan Brown), čovjek sa stigmom ubojice koji je, čini se, sve iskusio i koji u Elijevu i u Gusovu djetinjstvu preuzima ulogu zaštitnika i oca, mudrog babysittera koji zna kako dječake suočiti s okrutnom istinom a da ih pritom ne povrijedi ili ne navede na nešto što bi ih moglo dovesti u opasnost.
Foto: Netflix
A razloga za opasnosti ima mnogo. Elijev očuh povezan je s bandom koja trguje drogom i koja ga prezire jer on i nije pravi kriminalac nego se naivno nada da će novcem koji zaradi moći osigurati bolju budućnost dječacima i njihovoj majci koju voli. Elija u školi zlostavljaju stariji učenici i on to trpi u uzaludnoj nadi da će oni prestati. Kad Elijeva i Gusova majka završi u zatvoru, a očuh nestane, oba dječaka moraju se useliti u kuću njihova pravog oca koji se zbog alkohola i napadaja depresije ne može brinuti ni o sebi, a kamoli o djeci. U svom tom kaosu Eli ima i svoj san – postati novinar poput lijepe novinarke Caitlin (Sophie Wilde) koja piše o kriminalu i zločinu i u koju je Eli dječački zaljubljen.
A iza svih mračnih stvari u predgrađu Brisbanea stoji moćni tvorničar pomagala za invalide i veliki lokalni dobrotvor (vrlo zanimljivog imena) Tytus Broz, monstrum koji eksperimentira s ljudima i njihovim odrezanim dijelovima tijela. To čudovište s mnogo šarma i užitka raskošno glumi vidljivo stariji, sijedi i debeli Anthony LaPaglia. Njegova divna uloga ujedno je i jedina velika slabost serije jer se u tom realističnom, oporom okolišu doima poput uloge iz nekoga drugog filma, pravoga gangsterskog, a ne realistične autobiografske obiteljske drame o odrastanju.
Serija je mračna da ne može biti mračnija, a istodobno gostoljubiva, emotivna i topla kao rijetko koja u Netflixovoj ponudi. Sve je to vjerojatno utkano i u sam autobiografski roman Trenta Daltona koji je u Australiji bio hit, no jedno je roman, a drugo serija ili film. Da bi vrline romana preživjele transplantaciju na film, potrebni su majstorski kirurški zahvati scenarista i redatelja, a taj je posao vrhunski obavio četveročlani autorski konzilij sa scenaristom Johnom Colleejem i redateljskim timom u kojemu su bili Bharat Nalluri, Jocelyn Moorhouse i Kim Mordaunt.
Četvorka je bila savršeno usklađena da ne kvari ugođaj nepredvidljivosti događaja i kaotičnosti svega što se zbiva, a za to treba mnogo strpljenja, sabranosti i hrabrosti. Ono što se zbiva u filmovima i serijama ovisi o priči – dakle, o planiranju zbivanja, a u seriji “Dječak protiv svemira” to je obrnuto, kao da priča ovisi o onome što se zbiva. Dakle, prvo gledamo što se zbiva, a tek onda iz tih naoko kaotičnih epizoda sastavljamo priču. Taj dramski rulet autorska četvorka igra sve do posljednje epizode, ujedno najslabije u seriji, jer je najviše nalik na pravo akcijsko gangstersko finale koje nije u stilu serije. No priča, ma koliko slobodna od okova dramaturgije, mora imati logičan i smislen kraj jer je ipak riječ o podzemlju i kriminalcima, a zna se kako bi taj podsvijet na kraju trebao završiti. Barem na filmu.
