Franjo Tuđman je 1989. objavio knjigu “Bespuća povijesne zbiljnosti”. Pored osobne kverulancije i sitničavih političko-tračerskih polemika kojima je prožet dobar dio teksta, knjigom dominiraju dvije zaista značajne teme: analiza fenomena masovnih nasilja i zločina počinjenih u ime religije, nacije ili države kroz cijelu povijest (čemu Tuđman pronalazi doista prikladnu novokovanicu “zlosilje”) te polemičko pobijanje “jasenovačkog mita” povezanog s implikacijama o genocidnosti hrvatskog naroda. Iako ambiciozno pokušava analizirati “zlosilje”, Tuđman rješenju tog problema nije dorastao. U široko zahvaćenoj analizi “zlosilja” često se zapliće u proturječja: od “opće osude genocidnih zlodjela i njihovih počinitelja” do pretjeranog razumijevanja i rezigniranog prihvaćanja tih istih zlodjela, jer su “nasilje, mržnja, zločin i osveta nedjeljivi, sastavni dio života čovjeka pojedinca i naroda kao najviše ljudske zajednice”. Tako dolazi do zaključaka koji su bliski direktnom opravdavanju tog istog “zlosilja”: “Kad neki pokret ili narod, država ili njihov savez, religija ili ideologija, ima pred sobom protivnika kojeg drži pogibeljnim za svoj opstanak, ili glavnom zaprekom za svoju prevlast, učinit će sve moguće, i upotrijebiti sva sredstva da ga savlada pa i uništi.
