Brk mi se smiješi svaki put kad idem na posao, obožavam ga, kaže Andreja Ana Lopac (57), glavna operativka Luke LNG terminala na Krku. Ovdje je brk samo pjesnički, ali je činjenica da Andreja ima itekako “muški” posao, koji radi s velikim, ženskim srcem. Osim što je kroz protekle godine imala značajnu ulogu u nastanku Terminala, puštenog u rad 2021., ona je danas tamo, u Omišlju, “port captain”, odnosno voditeljica lučkih poslova LNG terminala. Posao joj je koordinirati dolazak LNG brodova s ukapljenim prirodnim plinom na krčki terminal – takozvani FSRU brod, preko kojega plin ide dalje u plinski sustav Hrvatske, u cijevi na kopnu. Andreja je dosad u omišaljsku LNG luku uvela, kaže nam, 86 velikih brodova s ukapljenim plinom.
– Kapetani tih brodova znaju se iznenaditi kad čuju moj, ženski glas u trenutku kad počnemo komunicirati prije njihova dolaska. Unaprijed znaju moje ime, no kako je Andrea vani često i muško ime, ne znaju da ih ovdje dočekuje žena – kroz smijeh će Andreja.
Ali “žena” je, u komunikaciji na engleskom, i brod, dodaje kapetanica omišaljske LNG luke.
– Da, u našoj je komunikaciji brod ženskog roda, ‘she’, ‘lady’. Je li to zato što su brodovi prekrasni ili složeni, ne znam – smije se Andreja.
Srce joj je najjače lupalo, kaže nam, kad je u Omišalj stizao FSRU brod-terminal.
“Naša najljepša LNG Croatia”, tepa Andreja svom radnome mjestu. S dolaskom terminala je sve dobro prošlo, kao što dobro prolazi i sve od tada, terminal izvrsno radi. Brodovi koji dovoze ukapljeni plin na Krk stižu iz SAD-a, Katara, Egipta, brojnih zemalja-izvoznica, pojašnjava “kapetanica” Lopac. Koliko joj je poznato, jedina je žena na terminalima u Europi koja radi ovaj lučki posao.
– Ali kad uđem u svoju radnu uniformu, ja sam port captain, ne žena – govori nam.
Nakon svih provjera i zadovoljenih strogih protokola, ona je ta koja brodu s ukapljenim plinom daje konačno zeleno svjetlo za ulazak u luku terminala, nakon čega ga preuzimaju tegljači i dovode do našega FSRU broda LNG Croatia, srca terminala.
Osim što svim svojim srcem voli ovaj posao, Andreja je na terminalu pronašla i ljubav, muškarca koji je njezin život učinio još ljepšim. Život koji je u djetinjstvu i mladosti nije nimalo mazio, dapače. Andreju je majka ostavila u rodilištu, oca do 14. godine nije ni poznavala, odgojila ju je njena Nana, žena koja joj nije bila baš nikakav rod, njena neformalna udomiteljica. I bez Nane je Andreja ostala kad joj je bilo samo 16 godina. Kako ni jedna nevolja ne dolazi sama, Andreja je kasnije preboljela i karcinom, zatim i moždani udar, čitavo vrijeme je sama podizala svoga Marka, danas 29-godišnjaka, profesionalnog fotografa. Uz Marka, i uz rad, završila je fakultet, kasnije krenula i po doktorat.
– Moj život nije počeo u prizemlju, nego, da budem slikovita, sa sedme podzemne etaže. Majka me ostavila u rodilištu, u kojem sam provela prve mjesece života. Isto je učinila i s mojom mlađom sestrom, napustila je i devet godina starijeg brata. O meni je brinula udomiteljica Pavica Majerović, moja Nana, koja je tad već imala 65 godina. Nju je, naime, moja baka po mami zamolila da brine o meni jer sama, zaposlena u dvije smjene, to nije mogla. I tako sam ja kao beba stigla u 23 kvadrata Nanina doma na zagrebačkoj Sigečici – priča nam Andreja u svom današnjem, prekrasnom velikom domu u Zaprešiću.
Foto: Nel Pavletic/PIXSELL
Težak je bio put između te dvije adrese.
Andreja nam otvara dušu jer, kako kaže, ljudi trebaju otvoriti oči i dušu za djecu s lošim “startom”, kakav je bio i njezin. Godinama zato sudjeluje u UNICEF-ovu programu “Svako dijete treba obitelj”, koji zagovara udomiteljstvo umjesto smještanja u dom. Svoje se povijesti ne srami, dapače, u njoj pronalazi novu snagu, dodaje.
– Jako je teško živjeti s činjenicom da vas je čak i rođena majka napustila, to nameće osjećaj bezvrijednosti – nastavlja Andreja.
Nana je bila njena majka, njezin otac, njeno sve.
– Bila je siromašna, ali puna ljubavi, stalno me nosila na rukama, pjevala mi, pričala priče, voljela me kao da sam joj rođeno dijete. Dala mi je, zapravo, sve što mi je trebalo – ljubav – kaže Andreja.
Žali što njena Nana nije poživjela dovoljno dugo da vidi kako je stala na vlastite noge i kako važan posao danas radi.
Foto: Nel Pavletic/PIXSELL
Kad se Nana razboljela, Andreja se o njoj brinula, sve do njene smrti 1982. Nakon toga je 16-godišnja Andreja još neko vrijeme ostala u Naninu malenom stanu sama, pomagala joj je socijalna radnica. Radila je različite poslove i uz njih završila srednju školu, a kad je njezin Marko bio mali, zaposlila se kao tajnica u Naftaplinu u Šubićevoj u Zagrebu. Nadređeni su ubrzo primijetili njene sposobnosti i firma joj je platila izvanredni studij, koji je Andreja uz rad i dijete završila.
– Ja sam kao kopriva, otporna na sve – smije se ova hrabra žena, koja je prošla i kalvariju liječenja karcinoma, kao i moždani udar nakon toga.
Za nju je svaki novi dan nova radost, dodaje, što nam je i pokazala velikim osmijehom na LNG brodu u šest ujutro.
Foto: Robert Anic/PIXSELL
– Brodovi nekad dolaze i usred noći, čak i tad idem pjevajući na posao, takva sam – prpošno će. Svašta joj se u životu događalo – i omalovažavanje i vrijeđanje, a ona bi se, kaže, kod kuće pokrila jorganom preko glave, isplakala i krenula dalje. Prošla je kroz velike muke, danas je zato veliko i njeno srce. I brodovi koje uvodi u “svoju” luku.
– Zezaju me kolege iz moje nove branše da imam, iako nisam muško, veću petlju od mnogih muškaraca, da ne kažem nešto prostije – šali se Andreja.
Dugo se bavila i padobranstvom, kao i ronjenjem, danas voli, kaže nam, s nekolicinom starijih “barba” iz Omišlja izaći na more na ribu. Ne pričaju tad ni o terminalu, još manje o politici, samo o ribi. To su njeni mali gušti. Nudili su joj, otkriva nam, dobro plaćen, isti posao u Njemačkoj, koji je prihvatila, ali na kraju ipak od njega odustala.
– Na kraju sam ih ipak odbila. Volim život ovdje, volim svoj posao i svoju malu omišaljsku luku s velikim brodovima – zaključuje Andreja.
Na kraju priznaje, iako se bliži 60. godini, da i dalje gladuje za roditeljskom ljubavi. S tom će gladi, kaže, i umrijeti, i uvijek misliti da svom voljenome Marku treba dati još, i još više.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Source link
[gpt3]rewrite this content and keep HTML tags 
Brk mi se smiješi svaki put kad idem na posao, obožavam ga, kaže Andreja Ana Lopac (57), glavna operativka Luke LNG terminala na Krku. Ovdje je brk samo pjesnički, ali je činjenica da Andreja ima itekako “muški” posao, koji radi s velikim, ženskim srcem. Osim što je kroz protekle godine imala značajnu ulogu u nastanku Terminala, puštenog u rad 2021., ona je danas tamo, u Omišlju, “port captain”, odnosno voditeljica lučkih poslova LNG terminala. Posao joj je koordinirati dolazak LNG brodova s ukapljenim prirodnim plinom na krčki terminal – takozvani FSRU brod, preko kojega plin ide dalje u plinski sustav Hrvatske, u cijevi na kopnu. Andreja je dosad u omišaljsku LNG luku uvela, kaže nam, 86 velikih brodova s ukapljenim plinom.
– Kapetani tih brodova znaju se iznenaditi kad čuju moj, ženski glas u trenutku kad počnemo komunicirati prije njihova dolaska. Unaprijed znaju moje ime, no kako je Andrea vani često i muško ime, ne znaju da ih ovdje dočekuje žena – kroz smijeh će Andreja.
Ali “žena” je, u komunikaciji na engleskom, i brod, dodaje kapetanica omišaljske LNG luke.
– Da, u našoj je komunikaciji brod ženskog roda, ‘she’, ‘lady’. Je li to zato što su brodovi prekrasni ili složeni, ne znam – smije se Andreja.
Srce joj je najjače lupalo, kaže nam, kad je u Omišalj stizao FSRU brod-terminal.
“Naša najljepša LNG Croatia”, tepa Andreja svom radnome mjestu. S dolaskom terminala je sve dobro prošlo, kao što dobro prolazi i sve od tada, terminal izvrsno radi. Brodovi koji dovoze ukapljeni plin na Krk stižu iz SAD-a, Katara, Egipta, brojnih zemalja-izvoznica, pojašnjava “kapetanica” Lopac. Koliko joj je poznato, jedina je žena na terminalima u Europi koja radi ovaj lučki posao.
– Ali kad uđem u svoju radnu uniformu, ja sam port captain, ne žena – govori nam.
Nakon svih provjera i zadovoljenih strogih protokola, ona je ta koja brodu s ukapljenim plinom daje konačno zeleno svjetlo za ulazak u luku terminala, nakon čega ga preuzimaju tegljači i dovode do našega FSRU broda LNG Croatia, srca terminala.
Osim što svim svojim srcem voli ovaj posao, Andreja je na terminalu pronašla i ljubav, muškarca koji je njezin život učinio još ljepšim. Život koji je u djetinjstvu i mladosti nije nimalo mazio, dapače. Andreju je majka ostavila u rodilištu, oca do 14. godine nije ni poznavala, odgojila ju je njena Nana, žena koja joj nije bila baš nikakav rod, njena neformalna udomiteljica. I bez Nane je Andreja ostala kad joj je bilo samo 16 godina. Kako ni jedna nevolja ne dolazi sama, Andreja je kasnije preboljela i karcinom, zatim i moždani udar, čitavo vrijeme je sama podizala svoga Marka, danas 29-godišnjaka, profesionalnog fotografa. Uz Marka, i uz rad, završila je fakultet, kasnije krenula i po doktorat.
– Moj život nije počeo u prizemlju, nego, da budem slikovita, sa sedme podzemne etaže. Majka me ostavila u rodilištu, u kojem sam provela prve mjesece života. Isto je učinila i s mojom mlađom sestrom, napustila je i devet godina starijeg brata. O meni je brinula udomiteljica Pavica Majerović, moja Nana, koja je tad već imala 65 godina. Nju je, naime, moja baka po mami zamolila da brine o meni jer sama, zaposlena u dvije smjene, to nije mogla. I tako sam ja kao beba stigla u 23 kvadrata Nanina doma na zagrebačkoj Sigečici – priča nam Andreja u svom današnjem, prekrasnom velikom domu u Zaprešiću.
Foto: Nel Pavletic/PIXSELL
Težak je bio put između te dvije adrese.
Andreja nam otvara dušu jer, kako kaže, ljudi trebaju otvoriti oči i dušu za djecu s lošim “startom”, kakav je bio i njezin. Godinama zato sudjeluje u UNICEF-ovu programu “Svako dijete treba obitelj”, koji zagovara udomiteljstvo umjesto smještanja u dom. Svoje se povijesti ne srami, dapače, u njoj pronalazi novu snagu, dodaje.
– Jako je teško živjeti s činjenicom da vas je čak i rođena majka napustila, to nameće osjećaj bezvrijednosti – nastavlja Andreja.
Nana je bila njena majka, njezin otac, njeno sve.
– Bila je siromašna, ali puna ljubavi, stalno me nosila na rukama, pjevala mi, pričala priče, voljela me kao da sam joj rođeno dijete. Dala mi je, zapravo, sve što mi je trebalo – ljubav – kaže Andreja.
Žali što njena Nana nije poživjela dovoljno dugo da vidi kako je stala na vlastite noge i kako važan posao danas radi.
Foto: Nel Pavletic/PIXSELL
Kad se Nana razboljela, Andreja se o njoj brinula, sve do njene smrti 1982. Nakon toga je 16-godišnja Andreja još neko vrijeme ostala u Naninu malenom stanu sama, pomagala joj je socijalna radnica. Radila je različite poslove i uz njih završila srednju školu, a kad je njezin Marko bio mali, zaposlila se kao tajnica u Naftaplinu u Šubićevoj u Zagrebu. Nadređeni su ubrzo primijetili njene sposobnosti i firma joj je platila izvanredni studij, koji je Andreja uz rad i dijete završila.
– Ja sam kao kopriva, otporna na sve – smije se ova hrabra žena, koja je prošla i kalvariju liječenja karcinoma, kao i moždani udar nakon toga.
Za nju je svaki novi dan nova radost, dodaje, što nam je i pokazala velikim osmijehom na LNG brodu u šest ujutro.
Foto: Robert Anic/PIXSELL
– Brodovi nekad dolaze i usred noći, čak i tad idem pjevajući na posao, takva sam – prpošno će. Svašta joj se u životu događalo – i omalovažavanje i vrijeđanje, a ona bi se, kaže, kod kuće pokrila jorganom preko glave, isplakala i krenula dalje. Prošla je kroz velike muke, danas je zato veliko i njeno srce. I brodovi koje uvodi u “svoju” luku.
– Zezaju me kolege iz moje nove branše da imam, iako nisam muško, veću petlju od mnogih muškaraca, da ne kažem nešto prostije – šali se Andreja.
Dugo se bavila i padobranstvom, kao i ronjenjem, danas voli, kaže nam, s nekolicinom starijih “barba” iz Omišlja izaći na more na ribu. Ne pričaju tad ni o terminalu, još manje o politici, samo o ribi. To su njeni mali gušti. Nudili su joj, otkriva nam, dobro plaćen, isti posao u Njemačkoj, koji je prihvatila, ali na kraju ipak od njega odustala.
– Na kraju sam ih ipak odbila. Volim život ovdje, volim svoj posao i svoju malu omišaljsku luku s velikim brodovima – zaključuje Andreja.
Na kraju priznaje, iako se bliži 60. godini, da i dalje gladuje za roditeljskom ljubavi. S tom će gladi, kaže, i umrijeti, i uvijek misliti da svom voljenome Marku treba dati još, i još više.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
[/gpt
