Ako je oporba doista nesposobna, ako je razjedinjena i posvađana, ako je “protuhrvatska i proruska”, te ako je HDZ doista “snažan, moćan i jak”, zašto se Andrej Plenković toliko uzrujao zbog subotnjeg prosvjeda na Markovu trgu?
Ako je toliko uvjeren u vlastitu pobjedu, kvalitetu, snagu i moć, mogao je na subotnje oporbeno okupljanje naprosto odmahnuti rukom i zaključiti da oporba može raditi što hoće, jer to joj ionako neće pomoći na izborima.
Ovako, Plenković se pjenio i žestio, pred svima otkrivao kako je povrijeđen i uvrijeđen, gotovo iznenađen što se netko usudio prosvjedovati protiv njega, njegove stranke i njegove Vlade.
Bila je to manifestacija njegove slabosti, a ne snage.
Je li žrtva ili silnik?
“U zadnjih para dana udružili su svi, tko god je mogao nešto lupiti, kao u velikoj tuči, kad je jedan na podu, udari ga i najslabiji, to su otprilike napravili”, kazao je novinarima nakon prosvjeda, preuzimajući ulogu žrtve koja se nalazi na podu, a kad je shvatio što je rekao, brže-bolje je to pokušao ispraviti: “Samo što mi nismo slabi, mi smo moćni, jaki, snažni sa stabilnom koalicijom, ogromnim postignućima, ugledom u međunarodnoj zajednici, sa situacijom da Hrvati nisu nikad bolje živjeli nego danas”.
Malo bi htio biti žrtva koju cipelare, malo moćnik kojemu nitko ništa ne može.
Osim što Plenković i kao moćnik otkriva da ga smetaju napadi i kritike oporbe. “Poruke su bile ponovno vulgarne i primitivne”, rekao je premijer, dodajući kako su one “plod Milanovićevog stila primitivizma i divljaštva” te da “svatko misli da može svakoga vrijeđati najgrubljim diskvalifikacijama”. “Demokracija, prosvjed, mišljenje – da, isključivost, difamiranje, primitivizam, prostakluk – ne, to nije moje društvo“, poentirao je Plenković.
U čijoj stranci i dalje djeluje Stevo Culej, saborski zastupnik koji je hrvatskim studentima na putu u Beograd poželio da ih “pokolju ko svinje”.
Njegovo društvo
A njegovo društvo je HDZ, njegovo društvo je Ivan Turudić s prijateljima, njegovo društvo su Josipa Rimac i drugi optuženici, kao i Franjo Tuđman sa “zelenim i žutim vragovima”.
Plenković bi opet htio biti bolji od drugih, samo što se okružio najgorima od svih.
Ovakvim komentarima Plenković je, uz pomoć propagandne mašinerije HDZ-a, dao oporbi na važnosti, otkrio koliko ga njezin prosvjed boli i plaši, koliko ga smetaju napadi i kritike, kao i tisuće ljudi koji su se okupili na Markovu trgu, te dao naslutiti kako u toj oporbi vidi prijetnju svojoj vladavini.
I to smo već naučili od Plenkovića u ovih osam godina: kad pobjeđuje, kad dominira i kontrolira situaciju, onda je uglađen i pomirljiv, pristojan i suradljiv, moderan i otvoren; ali kad je pritisnut uza zid, puca mu caklina i iz sve širih pukotina izbija balkanski silnik koji iz straha i nesigurnosti napada i vrijeđa.
Ili kao u slučaju Nikole Grmoje prije nekoliko godina, čak i fizički nasrće na onoga tko ga provocira.
A kao takav, utočište i sigurnost nalazi u naručju HDZ-ove desnice.
Karamarkov šalabahter
Ovoga vikenda Plenković je otkrio koliko mu malo treba da preuzme političke obrasce Tomislava Karamarka. Javno je optužio “radikalno lijevu oporbu” za “protuhrvatsko i prorusko djelovanje”, podsjećajući kako je bila protiv Zakona o hrvatskom jeziku, ali i protiv Ivana Turudića koji je rehabilitirao kardinala Alojzija Stepinca.
Plenković se strateški pomaknuo udesno, kako bi se borio protiv “radikalne ljevice”.
I tu leži potencijalni problem za aktualnog premijera: HDZ je pobjeđivao kad se pomicao prema centru, a gubio kad je bježao prema desnici.
Plenković se dodvorava svojoj biračkoj bazi, pomiče crtu ideološke bojišnice, ali u isto vrijeme mobilizira birače ljevice i tjera od sebe one neodlučne. Njegovi HDZ-ovci dodatno pojačavaju napade, optužujući oporbu da “negira postojanje hrvatske države” ili da na prosvjedu nisu viđene hrvatske zastave.
Plenković postao HDZ
Sve do sada, ljevica je bila nabrijana na HDZ, ali ne toliko na samog Plenkovića koji je znao svojim izjavama, svojim odlukama i koalicijama, izbijati argumente s ljevice i donekle neutralizirati radikalni i prljavi imidž HDZ-a. Upravo zbog toga desnica je mrzila Plenkovića i nostalgično koketirala s HDZ-om.
Sada se, pak, Plenković izjednačava u retorici i politici sa svojom strankom – točnije s Karamarkovom i Tuđmanovom, pa i Sanaderovom strankom – čime poništava tu komparativnu prednost i približava se biračkom tijelu od kojeg je nekad bježao i koje ga je progonilo. Plenković je postao HDZ, prije nego što je HDZ postao Plenković.
Otud dolaze i napadi na lijevu oporbu da je “protuhrvatska i proruska”, otud toliko spominjanje Stepinca, otud priče o Zakonu o hrvatskom jeziku…
Koliko god je godinama bježao od Karamarkova HDZ-a, Plenković mu je sada raširenih ruku pohrlio u susret.
A time i u neizvjesnu izbornu godinu.
Source link
[gpt3]rewrite this content and keep HTML tags 
Ako je oporba doista nesposobna, ako je razjedinjena i posvađana, ako je “protuhrvatska i proruska”, te ako je HDZ doista “snažan, moćan i jak”, zašto se Andrej Plenković toliko uzrujao zbog subotnjeg prosvjeda na Markovu trgu?
Ako je toliko uvjeren u vlastitu pobjedu, kvalitetu, snagu i moć, mogao je na subotnje oporbeno okupljanje naprosto odmahnuti rukom i zaključiti da oporba može raditi što hoće, jer to joj ionako neće pomoći na izborima.
Ovako, Plenković se pjenio i žestio, pred svima otkrivao kako je povrijeđen i uvrijeđen, gotovo iznenađen što se netko usudio prosvjedovati protiv njega, njegove stranke i njegove Vlade.
Bila je to manifestacija njegove slabosti, a ne snage.
Je li žrtva ili silnik?
“U zadnjih para dana udružili su svi, tko god je mogao nešto lupiti, kao u velikoj tuči, kad je jedan na podu, udari ga i najslabiji, to su otprilike napravili”, kazao je novinarima nakon prosvjeda, preuzimajući ulogu žrtve koja se nalazi na podu, a kad je shvatio što je rekao, brže-bolje je to pokušao ispraviti: “Samo što mi nismo slabi, mi smo moćni, jaki, snažni sa stabilnom koalicijom, ogromnim postignućima, ugledom u međunarodnoj zajednici, sa situacijom da Hrvati nisu nikad bolje živjeli nego danas”.
Malo bi htio biti žrtva koju cipelare, malo moćnik kojemu nitko ništa ne može.
Osim što Plenković i kao moćnik otkriva da ga smetaju napadi i kritike oporbe. “Poruke su bile ponovno vulgarne i primitivne”, rekao je premijer, dodajući kako su one “plod Milanovićevog stila primitivizma i divljaštva” te da “svatko misli da može svakoga vrijeđati najgrubljim diskvalifikacijama”. “Demokracija, prosvjed, mišljenje – da, isključivost, difamiranje, primitivizam, prostakluk – ne, to nije moje društvo“, poentirao je Plenković.
U čijoj stranci i dalje djeluje Stevo Culej, saborski zastupnik koji je hrvatskim studentima na putu u Beograd poželio da ih “pokolju ko svinje”.
Njegovo društvo
A njegovo društvo je HDZ, njegovo društvo je Ivan Turudić s prijateljima, njegovo društvo su Josipa Rimac i drugi optuženici, kao i Franjo Tuđman sa “zelenim i žutim vragovima”.
Plenković bi opet htio biti bolji od drugih, samo što se okružio najgorima od svih.
Ovakvim komentarima Plenković je, uz pomoć propagandne mašinerije HDZ-a, dao oporbi na važnosti, otkrio koliko ga njezin prosvjed boli i plaši, koliko ga smetaju napadi i kritike, kao i tisuće ljudi koji su se okupili na Markovu trgu, te dao naslutiti kako u toj oporbi vidi prijetnju svojoj vladavini.
I to smo već naučili od Plenkovića u ovih osam godina: kad pobjeđuje, kad dominira i kontrolira situaciju, onda je uglađen i pomirljiv, pristojan i suradljiv, moderan i otvoren; ali kad je pritisnut uza zid, puca mu caklina i iz sve širih pukotina izbija balkanski silnik koji iz straha i nesigurnosti napada i vrijeđa.
Ili kao u slučaju Nikole Grmoje prije nekoliko godina, čak i fizički nasrće na onoga tko ga provocira.
A kao takav, utočište i sigurnost nalazi u naručju HDZ-ove desnice.
Karamarkov šalabahter
Ovoga vikenda Plenković je otkrio koliko mu malo treba da preuzme političke obrasce Tomislava Karamarka. Javno je optužio “radikalno lijevu oporbu” za “protuhrvatsko i prorusko djelovanje”, podsjećajući kako je bila protiv Zakona o hrvatskom jeziku, ali i protiv Ivana Turudića koji je rehabilitirao kardinala Alojzija Stepinca.
Plenković se strateški pomaknuo udesno, kako bi se borio protiv “radikalne ljevice”.
I tu leži potencijalni problem za aktualnog premijera: HDZ je pobjeđivao kad se pomicao prema centru, a gubio kad je bježao prema desnici.
Plenković se dodvorava svojoj biračkoj bazi, pomiče crtu ideološke bojišnice, ali u isto vrijeme mobilizira birače ljevice i tjera od sebe one neodlučne. Njegovi HDZ-ovci dodatno pojačavaju napade, optužujući oporbu da “negira postojanje hrvatske države” ili da na prosvjedu nisu viđene hrvatske zastave.
Plenković postao HDZ
Sve do sada, ljevica je bila nabrijana na HDZ, ali ne toliko na samog Plenkovića koji je znao svojim izjavama, svojim odlukama i koalicijama, izbijati argumente s ljevice i donekle neutralizirati radikalni i prljavi imidž HDZ-a. Upravo zbog toga desnica je mrzila Plenkovića i nostalgično koketirala s HDZ-om.
Sada se, pak, Plenković izjednačava u retorici i politici sa svojom strankom – točnije s Karamarkovom i Tuđmanovom, pa i Sanaderovom strankom – čime poništava tu komparativnu prednost i približava se biračkom tijelu od kojeg je nekad bježao i koje ga je progonilo. Plenković je postao HDZ, prije nego što je HDZ postao Plenković.
Otud dolaze i napadi na lijevu oporbu da je “protuhrvatska i proruska”, otud toliko spominjanje Stepinca, otud priče o Zakonu o hrvatskom jeziku…
Koliko god je godinama bježao od Karamarkova HDZ-a, Plenković mu je sada raširenih ruku pohrlio u susret.
A time i u neizvjesnu izbornu godinu.
[/gpt
