Studeni se cijedi prema kraju, uskoro će prosinac, a Miljki Marić se nemilosrdno primiče rok za obnovu. Zaogrnuta bundom, stoji pognuto uz štednjak i miješa kavu. Puknuti zidovi oko nje se truse, herpes joj se popeo do kuka, a hrpa papira kojom pokušava dokazati da se rodila i živjela u ovoj kući žalosno se klati u najlonskoj vreći obješenoj na stolici.
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
– A što radim? Razmišljam, po cijele dane. Razmišljam što se događa. Nekad sam dobro živjela. Moj otac je bio kovač, stolar, radio je u željezari. Ja sam radila u pamučnoj predionici. Bila sam udana u Drenovcu, nisam tu ni trebala biti, ali eto… Sad sam sama. Ćaća umro, stric umro, muž umro, djed umro… Svi mrtvi – priča žena iz Martinovića.
Njena priča je komplicirana. Objasnit će nam je kasnije Branka Bakšić Mitić, dogradonačelnica Gline. Ukratko, ovako stvari stoje:
– Miljkin otac je umro, ali nije proveo ostavinsku raspravu. Ova kuća je u raspadu, ima crvenu naljepnicu, zato i živi u kontejneru. Miljka ima brata i sestru. Izvadila je sve papire, vlasničke listove, odradila je i javnog bilježnika, potpisano je da se pokrene ostavinska rasprava. Da može dobiti ovu kuću jedan kroz jedan i da zatraži obnovu. Rok da se predaju papiri je 31. prosinca. Ali njen brat ne želi potpisati. Jer je idiot. Možete me citirati. Ima i sestru koja je teški invalid, imala je moždani udar. Sa sestrom nije problem, potpisat će. Ali brat… Miljka nema nasljednika, sve će ionako ostati njemu. Nitko od nas neće ponijeti ništa u grob, dosta će nam biti dva metra ispod zemlje. Ljudi su postali užasni – govori Branka.
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Miljka se ne ljuti, njoj je već sad sasvim svejedno.
– Ova kuća, ona je od mog oca. Djed je davno podijelio imanje svojim sinovima, a oca je dopala ona. I sad, kad su otac i mati umrli, sestra, brat i ja smo je dobili na uživanje. Na tri dijela. Meni pripada jedan dio. Sestra je dala bratu svoj dio, a meni je on rekao da radim što znam. Htio je prodati. On nije zdrav, ima dvije premosnice. Ne može doći. Sestra je u Majskim Poljanama. Oduzete su joj noge. Ne mogu sad ništa. Ne mogu ni prodati ni zatražiti obnovu jer se papiru nikad nisu sredili. Dok nije jedan kroz jedan, ne mogu podnijeti zahtjev. A rok samo što nije došao – priča žena i stenjući sjeda za stol. Ulijeva kavu.
– A i ova kuća… Na kamenu je, nije na temelju. Otac je nije stigao popraviti. Crvena naljepnica, zato i jesam u kontejneru. Trusi, pada, propada. Otkinulo mi peć. Sve je palo. Ulazim u nju sa strahom. Kad je ono puklo, kad je bio potres, dobro me cijev nije ubila. Kredenac pao, ispale kuke. Kad je krenulo mlatiti… Utekla sam van, došla do čatrnje, zalila me voda. Dopuzala sam do vratnica, sva mokra, u blatu. Kad sam došla sebi, popravila sam ove kuke. Sedamdeset kanti šute sam iznijela. Sama, da. Ima još iza ormara, ali ne mogu dosegnuti. A ovi zidovi, da ljuljne malo jače, sve bi se sasulo. Pomjerila se cijela kuća – priča žena. Iako živi u kontejneru, ljeti riskira i boravi ovdje. Prevruće je u limenoj kutiji.
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Kaže da više nema nikoga osim svojih deset prstiju. I taj nesretni herpes. Zateže nogavicu, pokazuje kraste na nozi.
– Sve je od živaca, vučem to još od devedeset šeste. A ovo je još dobro kako je bilo. To su bile same rane. Buknule su, to peče, to gori, to nije za živjeti. Naručila sam lijekove, jučer sam trebala na kontrolu, ali sam zaboravila ovu što me vozi. Spustila sam se na cestu, trebala zvati taksi, ali nisam kupila bon za mobitel. I što ću, vani zebe i ja se vratim kući – sliježe Miljka ramenima. Pali cigaretu, trese pepeo u limenku od paštete.
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Prisjeća se mladosti i konja i krava i poljoprivrede. I obitelji. I posla. Kaže kako je bila na spisu za stan, kako joj je bilo lijepo, ali život na Baniji se okrenuo naglavačke.
Još uvijek je takav, visi i klati se kao ona plastična vreća s beskorisnim papirima u ničijoj kući.
Source link
[gpt3]rewrite this content and keep HTML tags 
Studeni se cijedi prema kraju, uskoro će prosinac, a Miljki Marić se nemilosrdno primiče rok za obnovu. Zaogrnuta bundom, stoji pognuto uz štednjak i miješa kavu. Puknuti zidovi oko nje se truse, herpes joj se popeo do kuka, a hrpa papira kojom pokušava dokazati da se rodila i živjela u ovoj kući žalosno se klati u najlonskoj vreći obješenoj na stolici.
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
– A što radim? Razmišljam, po cijele dane. Razmišljam što se događa. Nekad sam dobro živjela. Moj otac je bio kovač, stolar, radio je u željezari. Ja sam radila u pamučnoj predionici. Bila sam udana u Drenovcu, nisam tu ni trebala biti, ali eto… Sad sam sama. Ćaća umro, stric umro, muž umro, djed umro… Svi mrtvi – priča žena iz Martinovića.
Njena priča je komplicirana. Objasnit će nam je kasnije Branka Bakšić Mitić, dogradonačelnica Gline. Ukratko, ovako stvari stoje:
– Miljkin otac je umro, ali nije proveo ostavinsku raspravu. Ova kuća je u raspadu, ima crvenu naljepnicu, zato i živi u kontejneru. Miljka ima brata i sestru. Izvadila je sve papire, vlasničke listove, odradila je i javnog bilježnika, potpisano je da se pokrene ostavinska rasprava. Da može dobiti ovu kuću jedan kroz jedan i da zatraži obnovu. Rok da se predaju papiri je 31. prosinca. Ali njen brat ne želi potpisati. Jer je idiot. Možete me citirati. Ima i sestru koja je teški invalid, imala je moždani udar. Sa sestrom nije problem, potpisat će. Ali brat… Miljka nema nasljednika, sve će ionako ostati njemu. Nitko od nas neće ponijeti ništa u grob, dosta će nam biti dva metra ispod zemlje. Ljudi su postali užasni – govori Branka.
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Miljka se ne ljuti, njoj je već sad sasvim svejedno.
– Ova kuća, ona je od mog oca. Djed je davno podijelio imanje svojim sinovima, a oca je dopala ona. I sad, kad su otac i mati umrli, sestra, brat i ja smo je dobili na uživanje. Na tri dijela. Meni pripada jedan dio. Sestra je dala bratu svoj dio, a meni je on rekao da radim što znam. Htio je prodati. On nije zdrav, ima dvije premosnice. Ne može doći. Sestra je u Majskim Poljanama. Oduzete su joj noge. Ne mogu sad ništa. Ne mogu ni prodati ni zatražiti obnovu jer se papiru nikad nisu sredili. Dok nije jedan kroz jedan, ne mogu podnijeti zahtjev. A rok samo što nije došao – priča žena i stenjući sjeda za stol. Ulijeva kavu.
– A i ova kuća… Na kamenu je, nije na temelju. Otac je nije stigao popraviti. Crvena naljepnica, zato i jesam u kontejneru. Trusi, pada, propada. Otkinulo mi peć. Sve je palo. Ulazim u nju sa strahom. Kad je ono puklo, kad je bio potres, dobro me cijev nije ubila. Kredenac pao, ispale kuke. Kad je krenulo mlatiti… Utekla sam van, došla do čatrnje, zalila me voda. Dopuzala sam do vratnica, sva mokra, u blatu. Kad sam došla sebi, popravila sam ove kuke. Sedamdeset kanti šute sam iznijela. Sama, da. Ima još iza ormara, ali ne mogu dosegnuti. A ovi zidovi, da ljuljne malo jače, sve bi se sasulo. Pomjerila se cijela kuća – priča žena. Iako živi u kontejneru, ljeti riskira i boravi ovdje. Prevruće je u limenoj kutiji.
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Kaže da više nema nikoga osim svojih deset prstiju. I taj nesretni herpes. Zateže nogavicu, pokazuje kraste na nozi.
– Sve je od živaca, vučem to još od devedeset šeste. A ovo je još dobro kako je bilo. To su bile same rane. Buknule su, to peče, to gori, to nije za živjeti. Naručila sam lijekove, jučer sam trebala na kontrolu, ali sam zaboravila ovu što me vozi. Spustila sam se na cestu, trebala zvati taksi, ali nisam kupila bon za mobitel. I što ću, vani zebe i ja se vratim kući – sliježe Miljka ramenima. Pali cigaretu, trese pepeo u limenku od paštete.
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Prisjeća se mladosti i konja i krava i poljoprivrede. I obitelji. I posla. Kaže kako je bila na spisu za stan, kako joj je bilo lijepo, ali život na Baniji se okrenuo naglavačke.
Još uvijek je takav, visi i klati se kao ona plastična vreća s beskorisnim papirima u ničijoj kući.
[/gpt
