Kolovoz 2021. godine. Hrvatska je, u utakmici za peto mjesto na Olimpijskim igrama u Tokiju, pobijedila SAD. Da, pobijedili smo, uvijek dobrodošlo za kraj bilo kakvog natjecanja, ali konačni osjećaji među “barakudama” bili su tuga, gorčina, ljutnja, razočaranje…. Jer u Tokio nismo otišli biti peti. Međutim, loš(ij)e vijesti tek su uslijedile. Onda kada su se koji dan, tjedan i mjesec kasnije Maro Joković, Andro Bušlje, Paulo Obradović, Xavi Garcia i Luka Lončar odlučili oprostiti od reprezentacije. Odnosno, gotovo polovica!
Smjena generacija? Tako nekako. Protiv biološkog sata se ne može. Niti nagovoriti nekoga na nešto. Iako, samo godinu dana kasnije, s tek četvoricom igrača iz Tokija (!) Hrvatska je u Splitu postala prvak Europe. Ako će tako “bolna” biti smjena generacija, onda je potpisujemo svake godine!
Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Šalimo se, naravno. Nije nam, uostalom, baš do šale bilo u Fukuoki gdje smo bili deveti na svijetu. Osjećaji ponovno identični onima iz Tokija. A sada, malo više od dvije godine od tog ljeta u Japanu, a uoči novog, siječanjskog Europskog prvenstva u Hrvatskoj…
– Da, vraćam se u reprezentaciju!
U Luki Lončaru (36) Hrvatska dobiva veliko, ogromno pojačanje. Tu smo misao htjeli dovršiti. Kraj Lukinog imena, stoga, brišemo prefiks bivši reprezentativac. Uskoro ćemo i za još jednog, za Maru Jokovića, ali o tom potom. No, do iščekivanja naše najubojitije ljevice svih vremena već sada možemo zapisati još jednom: “Barakude” su za 2024. godinu dobile veliko pojačanje na centarskoj poziciji.
– Pričao sam s izbornikom Tuckom prije nekoliko dana i stavio se na raspolaganje i za Europsko prvenstvo u Hrvatskoj, SP u Dohi i OI u Parizu ako ih izborimo – iz Atene će centar grčkog Olympiacosa.
– Složio sam se s izbornikovim idejama i želim se vratiti jer mislim da i dalje mogu pomoći. Nakon Tokija bio sam prazan, emotivno i psihočki, i nisam vidio način da budem na vrhunskoj razini. U zadnje dvije godine igrao sam manje utakmica i to mi je, zapravo, pomoglo da budem bolji i svježiji.
Foto: Igor Kralj/PIXSELL
To je pošteno, zapravo, najpoštenije moguće prema reprezentaciji, sebi, izborniku. Ako se dobro sjećamo, Luka nikada i nije dokraja zatvorio vrata reprezentaciji. Ostavio je SOS mogućnost, u krajnjoj nuždi ako drugi centri budu ozlijeđeni. To sada nije slučaj, Josip Vrlić, Ivan Krapić i Antonio Dužević pocizionirali su se kao prvi, drugi i treći. A nekako sumnjamo da bi Luka pristao na povratak da bude treći ili četvrti. Ili se varamo?
– Nisam o tome pričao s izbornikom. Znam da je velika konkurencija i vjerujem da se mogu izboriti za mjesto u momčadi.
I to je pravo sportsko razmišljanje i stav. Ono što Lončara, koji je s Vrlićem dugo činio najbolji centarski tandem na planetu, malo favorizira ispred drugih, jest njegova sposobnost da odigra i ulogu braniča. Po novim vaterpolskim pravilima, koja silno žele umanjiti ulogu centra, to je priličan adut.
– Zapravo, u dvije sezone u Pro Reccu i igrao sam više braniča. Iskreno, i očekivao sam da ću igrati manje u Reccu nego prije. Velika je bila konkurencija, puno stranaca. Ali moram biti zadovoljan jer osvojili smo dvije Lige prvaka i mogu reći da je to najbolje uređeni klub na svijetu.
Ima Luka i treću “kantu” Lige prvaka, onu iz 2016. s Jugom.
– Mislim da je Talijan Figlioli rekorder, on ih je osvojio šest. A od naših igrača koji su još aktivni, Joković i ja imamo po tri.
Povratak na “barakude” među kojima ćemo, rekosmo, vidjeti opet i Jokovića, možda čak i za Svjetsko prvenstvo u Dohi. Tko zna, možda ga pomami i domaći bazen u Dubrovniku gdje ćemo igrati grupnu fazu Europskog prvenstva, pa preseliti u Zagreb, Lukin grad.
– Da, Zagreb je moj grad. Onda kada smo 2010. godine igrali na Savi, ja sam bio na tribinama. Ali, ne, ovaj moj povratak nema veze s našim domaćinstvom Eura. Jednostavno, golica me još jedan pokušaj na Olimpijskim igrama. Taj loši rezultat u Tokiju čak je najveći razlog.
Foto: Davor Javorovic/PIXSELL
Nakon kojeg je bio u navijačkoj ulozi.
– To je bilo dosta drugačije, zanimljivo, rekao bih. Naravno da mi je bilo žao što nisam bio s dečkima kada smo osvojili zlato u Splitu, a opet mi je bilo žao i nakon Fukuoke jer znam kako se osjećaju i što su morali proći u pripremama. I osjetio sam da mogu pomoći.
Izbornik vas sigurno pomno prati čim kaže da igrate odlično u Olympiacosu.
– Grk Nikolaidis i ja dijelimo minutažu i dobro funkcioniramo. I momčad, zasad dobro guramo na svim frontovima, prošli smo skupinu Lige prvaka i želimo se plasirati na završni turnir, a tamo je sve moguće.
Hmm, kad već to kažete, nakon vas, Jokovića… Da očekujemo i povratak Andra Bušlje?
– On igra na vrhunskoj razini i dalje u Olympiacosu i može svakako pomoći reprezentaciji. Pitanje je jedino može li izdvojiti vrijeme bez obitelji, ali kvalitetu i dalje posjeduje.
I branički red prilično smo pomladili, ali ne nauštrb kvalitete, pa kao da smo znali da upravo tu leži jedan igrač koji je impresionirao Luku.
– Rino Burić! On me se najviše dojmio, igra na vrhunskoj razini u Jugu. Mora još napredovati, ali čini mi se kao vođa reprezentacije u idućih deset godina.
Nego, Luka, koliko ste vi još godina spremni na “torture” Pere Kuterovca?
– Ha, ha, joj. Cijeli život radim s Perom, od 2003. godine još. Znam treninge napamet, dođe mi slabo od toga, ha, ha. Ako ništa, Pero uvijek stvori super atmosferu i izvlači najbolje.
I “barakude” opet okupljaju najbolje. E, tomu se tek veselimo.
