Gol Mihaela Rebernika bio je sve samo ne običan. Nije to bio pobjednički gol kakvi se pamte godinama, nije bio ni onaj gol za koji se vjeruje da se zabija jednom u životu. Ne, ovo je bio gol koji nikoga nije ostavio ravnodušnim. Bio je to gol nakon udarca u koji je unesena sva borba, sve bitke s teškom bolešću, silnim kemoterapijama i patnjama voljenih osoba.
Taj gol izmamio je suze svih na stadionu u Lendavi. Zaplakali su suigrači, navijači, ljudi koji rade na održavanju terena, obitelj… Bio je to gol kojim je pobijeđen najteži protivnik, za koji su Real Madrid i Barcelona amaterske momčadi. Protivnik koji napada kukavički, iza leđa. Gol Mihaela Rebernika bio je za pobjedu protiv najtežeg protivnika.
– Kako je bilo? Znate, ona prva utakmica, prijateljska, koju sam odigrao, bila je jako emotivna, u njoj sam testirao granice i vidio da sam opet spreman za ozbiljan nogomet. Sad sam zabio gol, tako da je sreća ogromna – rekao je Mihael.
Na tribinama u Lendavi nije bilo navijača koji nije zaplakao. Da stvar bude bolja, Mihael je proglašen igračem utakmice. Taj trenutak, sreću i veselje koje su osjetili svi nakon utakmice bio je neopisiv.
Priča Mihaela Rebernika počinje 6. kolovoza 1996., kad je rođen u Čakovcu. Nogomet je oduvijek bio prva ljubav i počeo je u Međimurju, klubu koji je te godine igrao u najvišem rangu hrvatskog nogometa. Kao veliki talent, već s 14 godina se preselio u obližnji Varaždin, koji je oduvijek bio poznat po sjajnoj omladinskoj školi.
No boravak u Varaždinu nije dugo trajao i Mihael se vratio u Međimurje, da bi ga potom put odveo u Rijeku.Tamo je igrao za drugu momčad, dok ga nije pozvao Matjaž Kek. Bilo je to 14. svibnja 2016. u utakmici koja za Riječane ima posebno mjesto, “Derbi della Učka”, odnosno utakmica protiv Istre. Generacija je to koju je slovenski trener pretvorio u šampionsku, u kojoj su igrali Stefan Ristovski, Marko Vešović… Završila je sezona i Mihael je krenuo put Slovenije.
– Bila je to sjajna momčad Rijeke, puna zvijezda, nije se baš forsiralo mlade igrače i bilo se jako teško nametnuti. Tu se stvarala megamomčad i nije bilo prostora za mlade – prisjeća se Mihael.
I riječka priča je završila. Bio je dio sjajne generacije koja je sezonu poslije ušla u anale hrvatskog nogometa. Prvi put u povijesti postali su prvaci Hrvatske, iza sebe su ostavili moćni Dinamo.
Inače, Mihael je bio član Slaven Belupa koji je veljači 2018. pobijedio Hajduk na Poljudu 1-0. Trener Slavena bio je Tomislav Ivković, dok je Hajduk vodio Željko Kopić.
Uslijedila je posudba u slovenski Aluminij, pa odlazak u Slaven Belupo, a zatim slovenske momčadi Mura, Nafta i mađarski Zalaegerszeg. Upravo u Mađarskoj počinje Mihaelova noćna mora. Bilo je to u svibnju prošle godine. Za Mihaela vjerojatno najteži trenutak u životu. Dijagnosticiran mu je tumor limfnog sustava (Hodgkinov limfom). U trenutku kad je saznao, nogomet više nije bio bitan. Počela je jedna druga, puno važnija, životna borba…
Pojavile su se neke bubuljice po vratu, pa povišena temperatura. Kad su mi liječnici rekli o čemu se radi, bio sam potresen, no ne previše. Iskreno vam kažem, nisam bio previše potresen. To je život. Nisam osoba od previše drame, a moj moto bio je: ‘Što bude, bude’ – ističe Rebernik.
Poznat kao veliki borac, u otvorenom gardu suočio se s najtežim trenutkom u životu. No za razliku od njega, obitelj je dijagnozu primila jako teško. Bio je to trenutak koji Mihael neće nikad zaboraviti.
– Roditelji su bili u šoku, njih je to pogodilo više nego mene. Jako teško su podnijeli dijagnozu, trenutak u kojem su saznali da imam tešku bolest – kaže Mihael.
I tu je počela borba, koja je, Bogu hvala, završila Mihaelovom pobjedom. Krenula je kemoterapija, oblik liječenja koji se sastoji od neprekidne upotrebe lijekova koji uništavaju ili kontroliraju rast zloćudnih stanica.
– Malo se teže bilo priviknuti jer ni jedna hrana nema okus, no da sam imao neke velike mučnine, nisam. Iskreno, nije bilo ništa strašno. Barem sam ja to tako doživio. Ipak je moj organizam koliko-toliko mlad i vrlo fit – objašnjava 26-godišnjak, kojemu su u tim trenucima najveća podrška bili obitelj, prijatelji i djevojka.
A takva podrška, kažu stručnjaci, u tim je trenucima najvažnija. Mihael je cijelo vrijeme bio okružen ljubavlju i to je jedan od razloga što je pobijedio tešku bolest. Upravo u tim trenucima, dok se bori s bolešću, kontaktirao je Nikolu Pokrivača, bivšeg hrvatskog reprezentativca, koji je čak triput pobjeđivao istu bolest. I vratio se nogometu.
– Pokrivača poznajem iz Slaven Belupa, zajedno smo igrali. Kad sam saznao za bolest, kontaktirao sam ga preko društvenih mreža, znam da je bolovao od iste bolesti. Rekao sam mu što je, razgovarali smo, dao mi je nekoliko korisnih savjeta – ispričao je Mihael.
Inače, Nikola je također pobijedio tumor limfnih čvorova i danas igra za Tigar iz Svete Nedelje. Kao i Mihael, prošao je najteže životne trenutke.
– Prošao sam pakao, bolest mi se vraćala, morao sam opet na kemoterapiju, izgubio sam kosu, deset kilograma. Moja snaga u borbi protiv bolesti dolazi iz obitelji, prijatelja, posebno moje kćeri. To je razlog zašto sam se borio – pričao je Nikola.
Bolest je otkrivena na vratu, gdje i Mihaelu.
– Na vratu mi je iskočila neka kvrga. Nije me niti boljelo niti mi je smetalo. Istog dana sam otišao kod liječnika na kontrolu i on mi je vadio tu, neku, kvrgicu. Poslali su je na analizu i nakon nekoliko dana mi rekli da imam rak limfnih čvorova.
Nikola je savjetima pomogao Mihaelu, a ono što je najvažnije je da su obojica pobijedila tešku bolest. U tim teškim trenucima Mihael je preispitivao sve, pa i prestanak nogometne karijere.
– Odlučio sam da nikad neću prestati. Razmišljao sam da ću se, ako neću moći igrati na profesionalnoj razini, spustiti u amaterske lige. Ali prestanak nikad nije bio opcija. Ni u jednom trenutku.
I upravo takva volja, želja za nogometom, nadjačala je bolest. I vratila ga na nogometne terene. Trenutačno je u slovenskoj Nafti.
– Zasad je sve dobro. Jednom godišnje moram ići na kontrole i znam da postoji mogućnost da se bolest vrati, no ne treba previše dramatizirati oko toga. Igram nogomet, uživam i to mi je jedino bitno. I opet zabijam golove – zaključio je Rebernik.
I zato je taj gol bio više od običnoga gola. Bio je sinonim za pobjedu protiv najtežeg protivnika, koji ne bira ni vrijeme ni mjesto. I protiv kojega gol nikad neće biti običan…
