Živim tu već 45 godina, a rođen sam tri stanice niže u Zvonimirovoj. Puno me uspomena veže za Gornji grad i ne znam koju bih izdvojio. Sve mi lijepe i drage. Gornji grad se ili voli ili ne voli, to je jednostavno tako, ali nama je tu lijepo. Imamo svoj mir, nije prometno kao dolje na Trgu ili Ilici. Bolji je zrak i lakše se diše, pogotovo sad ljeti po ovim vrućinama, priča nam Božidar Cakić, koji je na Gornjem gradu 1984. godine otvorio galeriju, a zatim i caffe Cinkuš, koji nosi naziv kao i grupa u kojoj svira.
Upravo su mu neka od dražih sjećanja svirke koje je imao po Gornjem gradu.
Foto: Neva Zganec/PIXSELL
– Tih smo godina stalno negdje svirali, bilo je i puno plesnjaka… Danas ne sviramo ni petinu kako je to tada bilo. Najdraže su mi svirke bile na Lotrščaku, ali i na Zrinjevcu. Nema ljepše nego svirati u svome gradu – kaže Božidar.
Dodaje i kako su u vrijeme kada je on doselio na Gornjem gradu još uvijek živjeli starosjedioci od kojih su mnogi danas nažalost ili umrli ili su im nasljednici odselili dalje.
– Tada se mogao čuti onaj pravi stari zagrebački govor, razni hungarizmi i germanizmi. Do danas je bilo smjene stanovnika pa se takav govor više nažalost ne čuje. Zapisan je u rječnicima, ali bilo bi ga lijepo opet čuti – govori Božidar.
Foto: Neva Zganec/PIXSELL
On je prve godine kada se započelo s manifestacijom Dvorišta pomogao okupiti ljude, a želja im je bila ponovno oživjeti Gornji grad i privući ljude u čemu su i uspjeli.
– Kontaktirao sam jedno dvadeset ljudi, odazvalo ih se tada pet, ali se ljudima to jako svidjelo pa je s vremenom odaziv postao još veći – rekao je Božidar.
Kroz Gornji grad prošlu su brojni umjetnici, pjesnici, glumci… Rado se sjeti fotografkinje Marija Braut, čija ilustracija stoji i na ulazu u kafić.
– Imali smo fotografiju s njom tu u lokalu, mi Cinkuši. Često nam je dolazila. Tu su se uglavnom vrtjeli takvi krugovi ljudi – prisjeća se Božidar.
Kao i druge stanovnike Gornjeg grada, ljute ga ograde i blokirane ulice, a u šali kaže kako bi najradije preselio političare negdje drugdje. Ipak, ne bi mijenjao život gore, a nada se kako će se što prije obnoviti i da će se život na Gornjem gradu vratiti u punom jeku.
– Dolaze sada neki novi klinci. Oni bi sve nešto moderno, ali nadam se da će se zadržati autentičnost Gornjeg grada – zaključuje Božidar.
Source link
[gpt3]rewrite this content and keep HTML tags 
Živim tu već 45 godina, a rođen sam tri stanice niže u Zvonimirovoj. Puno me uspomena veže za Gornji grad i ne znam koju bih izdvojio. Sve mi lijepe i drage. Gornji grad se ili voli ili ne voli, to je jednostavno tako, ali nama je tu lijepo. Imamo svoj mir, nije prometno kao dolje na Trgu ili Ilici. Bolji je zrak i lakše se diše, pogotovo sad ljeti po ovim vrućinama, priča nam Božidar Cakić, koji je na Gornjem gradu 1984. godine otvorio galeriju, a zatim i caffe Cinkuš, koji nosi naziv kao i grupa u kojoj svira.
Upravo su mu neka od dražih sjećanja svirke koje je imao po Gornjem gradu.
Foto: Neva Zganec/PIXSELL
– Tih smo godina stalno negdje svirali, bilo je i puno plesnjaka… Danas ne sviramo ni petinu kako je to tada bilo. Najdraže su mi svirke bile na Lotrščaku, ali i na Zrinjevcu. Nema ljepše nego svirati u svome gradu – kaže Božidar.
Dodaje i kako su u vrijeme kada je on doselio na Gornjem gradu još uvijek živjeli starosjedioci od kojih su mnogi danas nažalost ili umrli ili su im nasljednici odselili dalje.
– Tada se mogao čuti onaj pravi stari zagrebački govor, razni hungarizmi i germanizmi. Do danas je bilo smjene stanovnika pa se takav govor više nažalost ne čuje. Zapisan je u rječnicima, ali bilo bi ga lijepo opet čuti – govori Božidar.
Foto: Neva Zganec/PIXSELL
On je prve godine kada se započelo s manifestacijom Dvorišta pomogao okupiti ljude, a želja im je bila ponovno oživjeti Gornji grad i privući ljude u čemu su i uspjeli.
– Kontaktirao sam jedno dvadeset ljudi, odazvalo ih se tada pet, ali se ljudima to jako svidjelo pa je s vremenom odaziv postao još veći – rekao je Božidar.
Kroz Gornji grad prošlu su brojni umjetnici, pjesnici, glumci… Rado se sjeti fotografkinje Marija Braut, čija ilustracija stoji i na ulazu u kafić.
– Imali smo fotografiju s njom tu u lokalu, mi Cinkuši. Često nam je dolazila. Tu su se uglavnom vrtjeli takvi krugovi ljudi – prisjeća se Božidar.
Kao i druge stanovnike Gornjeg grada, ljute ga ograde i blokirane ulice, a u šali kaže kako bi najradije preselio političare negdje drugdje. Ipak, ne bi mijenjao život gore, a nada se kako će se što prije obnoviti i da će se život na Gornjem gradu vratiti u punom jeku.
– Dolaze sada neki novi klinci. Oni bi sve nešto moderno, ali nadam se da će se zadržati autentičnost Gornjeg grada – zaključuje Božidar.
[/gpt
