Došli smo iz Novog Travnika. Nemojte ni slučajno stavit da smo iz Travnika, nije to isto mjesto. Vozili smo se dan i noć, u nekih 14 sati prošli oko 1800 kilometara, kaže nam Luka (25), medicinski tehničar na privremenom radu u Münchenu.
Luka je u Rotterdam stigao u pratnji velikih prijatelja, društvo je već u studenom rezervirala smještaj, riješila karte i strpljivo čekala lipanj kako bi pratilo “vatrene” na završnici Lige nacija. Uz Luku su u Nizozemsku stigli Toni (25), Fabio (23) i Antonio (23). Svi rade u bolnici, Luka i Antonio su medicinski tehničari, Toni radiolog, dok Fabio studira medicinu u Grazu. – Kako je prošlo putovanje? Ma imali smo problema, ozbiljnih problema. U Njemačkoj se iza 23 sata na benzinskoj pumpi ne mogu kupiti pive, dok ih u Nizozemskoj uopće ne možete nabaviti na benzinskim pumpama. Onda vam je valjda jasno da smo stvarno bili u problemima, haha – priča nam Fabio, dok Luka dodaje kakav im je plan za dalje:
– Mi ćemo odmah poslije finalne utakmice sjesti u auto i krenuti za Zagreb. Razlog? Želimo biti na dočeku u Zagrebu, svi skupa dugo čekamo to reprezentativno zlato. A onda ćemo produljiti na doček Zlatka Dalića u Livnom. Tako smo odradili i Katar, tako ćemo i ovu završnicu Lige nacija.
Dečki su već dogovorili…
– Dvojica će se mijenjati u vožnji do Zagreba, druga dvojica onda mogu piti – priča Fabio.
A tko je dečkima najdraži “vatreni”?
– Ma to je lako, Luka Modrić. I Ivan Perišić. Do reprezentativne mirovine to je bio Ivan Rakitić, sad je to ipak Luka. Čovjek je neuništiv.
Foto: Marko Lukunic/PIXSELL
Ipak, Toni koji je ostao bez glasa, nije se složio sa svojim prijateljima.
– Svaka im čast, ali meni je i dalje najdraži Marko Pjaca.
Kako je bilo na polufinalu?
– Ma to smo morali dobiti, znamo kako je to s nama Hrvatima. Primimo gol i onda vrlo brzo riješimo stvari. I baš kad treba pokažemo ta velika hrvatska muda, a ako to ne smijete napisati, onda stavite – pokažemo to hrvatsko srce, haha. A atmosfera? Ma to je nedoživljeno, bilo je bolje nego i u Beču na onoj utakmici s Austrijom – priča Fabio.
Antonio je nastavio…
– Ma ono mogu samo napraviti Hrvati. I nitko drugi. Vjerujte, da Hrvatska igra na kraju svijeta, opet bi na tribinima bio “mali milijun” Hrvata. Jednostavno smo takvi, obožavamo hrvatsku reprezentaciju. I u Africi bi “vatreni” imali nevjerojatnu podršku, takve ljubavi prema nogometnoj reprezentaciji nema nigdje na svijetu.
A gdje je društvo slavilo veliku pobjedu Hrvatske?
– U kafiću Feyenoorda. To je kafić 10-ak minuta šetnje od stadiona, tamo se inače okupljaju navijači Feyenoorda. A mi smo tamo bili do pola 3 ujutro, pjevali hrvatske pjesme, čak su ih i sami počeli puštati, iako je u kafiću bilo Nizozemaca. Ali, naravno da je to bila hrvatska večer, ipak smo mi tamo bili glavni.
Simpatično društvo ostaje i na finalu, a vjeruju li u zlato?
– Naravno, pa to nije ni upitno. Samo da primimo gol u prvih pet minuta i onda će sve biti kako treba, haha. Pa ljudi, mi smo možda i najboljoj obrani svijeta zabili četiri komada, doma pred njihovim navijačima. Tko to može? Samo Hrvatska. Sve smo dobro isplanirali, idemo po zlato, a onda na doček – završila je simpatična ekipa s “pola litre” točenog Heinekena. Vjerojatno im je bila prva. Ha, ha.
