Isobella Jade američka je novinarka koja je ostala bez oca u dobi od 28 godina. Otac je stradao u požaru kuće, a njegove posmrtne ostatke obitelj je kremirala. U skladu s američkim zakonima, urna pokojnika može se držati kod kuće. Tako je ona preuzela očevu urnu i kaže kako smatra ispravnim to što je nosi sa sobom gdje god da se selila.
POGLEDAJTE VIDEO: Urna koja vas nakon smrti pretvara u drvo
Prema hrvatskim zakonima postoji mogućnost da se preminulog može pokopati i izvan groblja uz dozvole nadležnih tijela, ali i da se urna kremiranih drži u kući ili pepeo prospe u prirodi. Trenutačno jedino mjesto službeno obilježeno za prosipanje pepela jest „Sunčana poljana“ na zagrebačkom krematoriju, no tugujući članovi obitelji mogu od Ministarstva zaštite okoliša i prirode zatražiti odobrenje da se pepeo prospe na nekoj drugoj lokaciji po želji pokojnika ili obitelji. I u Hrvatskoj postoje ljudi koji čuvaju pepeo najmilijih u svom domu.
Foto: DREAMSTIME
– Nakon što sam primila šerifov poziv, uz silnu tugu i šok, nisam mogla zamisliti planiranje sprovoda. Nisam bila bliska s njegovom obitelji, nisam poznavala ljude s kojima se družio. Napokon je živio mirnijim životom. Češće smo razgovarali telefonom, bio je trijezan i u njegovom sam glasu mogla osjetiti polet. Nekoliko dana kasnije, odletjela sam u svoj rodni grad Syracuse u državi New York. Odlučila sam uzeti urnu nakon što sam vidjela novine s očevom osmrtnicom i posjetila njegov dom da vidim može li se ondje nešto spasiti. U njegovu sam automobilu našla pregršt uspomena, jaknu, termosicu i druge svakodnevne stvari koje sam stavila u ručnu torbu. Zatim sam otišla u pogrebno poduzeće po njegovu urnu – priča Isobella priznajući kako joj nije bilo svejedno ulazeći u pogrebno poduzeće kako bi preuzela očeve posmrtne ostatke.
Foto: DREAMSTIME
– Moj otac je imao samo 63 godine, a ja sam primila u ruke sve što je od njega ostalo. Obuhvatila sam urnu, poželjela sam ga nazvati i razgovarati sa njim, no jedino što sam mogla je staviti urnu u platnenu torbu i ponijeti je u zračnu luku. U svom stanu na donjem Manhattanu stavila sam očevu urnu na stolić za kavu. Svake bih večeri stavila ruku na urnu kao da tapšam očevo rame i poželim mu laku noć – nastavila je Isobella za Insider.
Urna se selila sa nama
Kad smo se suprug i ja te iste godine preselili u Murray Hill, osjetila sam svojevrsno olakšanje. Otišla sam iz stana u kojem sam primila šerifov poziv, otišla sam s mjesta gdje je moja tuga počela i zato sam se osjećala nekako lakšom. Urna je bila u mom krilu u taksiju, a zatim sam je nosila sa sobom na 27. kat zgrade samo kako bih je stavila na stolić za kavu. Ovog puta okrenula sam ga da gleda East River – prisjetila se Isobella.
Foto: DREAMSTIME
U međuvremenu je doznala da je trudna. Sretnu je vijest podijelila s majkom, a ocu je napisala emotivnu poruku u dnevniku. Pisala je o testovima za trudnoću i želji da mu čuje glas, da mu se javi telefonom.
– Sinu sam dala ime Phoenix u znak sjećanja na grad u središtu New Yorka u kojem je moj otac umro. Stavila bih ruku svog malog sina na urnu i rekla mu: “Tvoj djed je uvijek s tobom.” Premjestila sam urnu u sobu svog sina. Smjestila sam je među njegove omiljene vlakiće i kamione. Zamolila sam oca da pazi na mene dok sam proživljavala gubitak izvanmaternične trudnoće, a onda sam godinu dana poslije razmišljala o sudbini i tome da se sve događa s razlogom jer sam u naručju držala novorođenu kćer – nastavila je Isobella.
Priznaje kako je uz dvoje djece manje osjećala tugu zbog gubitka oca, no svejedno je tijekom sljedeće dvije godine svaku večer nakon što bi djeci pročitala priču za laku noć, lagano potapšala vrh urne.
– Možda zvuči ludo, ali imala sam dojam da tako moj otac ne propušta ni jedan važan trenutak – kaže Isobella.
Foto: DREAMSTIME
Odlazak iz New Yorka
– Znala sam da moj otac ne voli vrućinu kad sam ga ponovo nosila kao ručnu torbu dok sam se sa obitelji selila u Teksas. Nisam htjela napustiti mjesto odakle potječem i gdje je moj otac živio i umro. Urnu sam stavila u osunčanu kuhinju naše nove ogromne kuće, na policu iznad ugrađenog uredskog stola gdje sam svakog jutra pila kavu. Urna je bila dio mojih korijena, podsjetnik na ono što sam ostavila iza sebe i koliko sam bila daleko od poznatog – ističe Isobella.
A potom je uslijedila još jedna selidba, novi dom i put kojim je krenula kao samohrana majka.
– Željela sam da urna bude među prvim stvarima koje ću unijeti u novi dom. Kad moja djeca pitaju što je u urni i zašto stoji u dnevnoj sobi, ja im kažem da je to pepeo njihovog djeda. Držimo ga ondje jer pripada nama kao obitelji. Razmišljala sam o tome da prospem njegov pepeo po jezeru u mom rodnom gradu ili po stazi na kojoj sam trčala s njim kad sam bila mlada, ili možda ispred knjižnice gdje je snimljena naša posljednja zajednička fotografija. Pitala sam se jesam li dobro odlučila da njegova urna živi sa nama, ali prošlo je više od 10 godina i ne planiram baciti njegov pepeo – zaključila je Isobella.
