Sedmi se put vratio kući s peharom nekog Grand Slam turnira, četvrti put s onim iz Pariza. Ivan Dodig i s 37 godina rastura u parovima.
U ponedjeljak se vratio kući, u Splitu su ga dočekali čelnici Hrvatskog teniskog saveza i njegovi najbliži: supruga Maja i sinovi Josip i Petar. I djeca koja su dobila loptice s njegovim potpisom.
– Tako sam i ja čuvao loptice s potpisom Gorana i Ljube i još nekih velikih igrača, nadam se da će ovoj djeci to biti motiv za dalje – rekao je pa nastavio:
– Ovo je velik rezultat, posebno u mojim godinama. Nema puno igrača koji osvajaju Grand Slam u toj dobi, veliki su zahtjevi, tim više sam sretan i ponosan, pogotovo sam zadovoljan kako smo odigrali finale.
Foto: YVES HERMAN
Dodig se više puta u Parizu žalio na tretman, a i u govoru na terenu nakon osvajanja Ronald Garrosa obrušio se na organizatore. Javno je rekao kako je kasnio na treninge jer mu nisu omogućili prijevoz do terena te da nije imao adekvatan tretman. Publika mu je pljeskala.
Dodig se žali na Ronald Garros: Gubio sam puno vremena, kasnio…
– Nije mi bilo lako, ali kroz karijeru sam navikao na razne stvari. Izgledaju kao sitnice, ali puno vremena sam gubio zbog organizacije, prijevoz me čekao dva kilometra od hotela, na ulici, bez razloga, nije to toliko daleko da nije mogao doći do mene. Puno je bilo zbrke oko malih stvari, i tako 15 dana. A oni nisu imali volju nešto promijeniti. Naprosto nisam imao adekvatne pripreme, kao drugi igrači. Kasnio sam na zagrijavanje, uoči polufinala sam morao ustati u 6 sati da bih bio da ću stići. I na kraju sam im htio poručiti da najveći turniri, poput Roland Garrosa, moraju imati bolju organizaciju. Govorio sam im, nisu me čuli, i to mi je bila jedina opcija.
Foto: Frank Molter/DPA
Hoće li se sada nešto promijeniti, nakon što ste ukazali na taj problem?
– Slutim da će mi se javiti odvjetnici s nečim, moglo bi biti problema. Ali to je sastavni dio karijere, u kojoj sam prošao puno toga, i pogrešaka i dobrih stvari, ali kad je čovjek u pravu treba reći. Pokušao sam sve, razgovarao sam s organizatorima tri puta i nisu imali sluha. Jedini način ostao je da osvojim turnir i onda kažem javno sve. Ne samo zbog sebe nego i zbog drugih igrača koji doživljavaju svakakve tretmane na turnirima i ljudi to trebaju znati.
Do kad planirate igrati?
Foto: YVES HERMAN
– Drago mi je da moja djeca mogu svjedočiti mojim velikim rezultatima, motivacija su mi. Dobro se osjećam, imam neke poteškoće, tijelo daje znakove, boli, škripi, ali još sam dobar, velik igrač i mogu osvajati velike turnire. Trudim se oko tijela, vodim brigu i to je ključ moje dugovječnosti. Nadam se da će biti još lijepih rezultata. Ima u meni još vatre!
