Damir Keleminčić (64) u želji da se domogne nečijeg stana nije prezao ni od čega. Pa je 2011. ubio svoju susjedu Slavojku Senišin (76), njezino tijelo bacio u bunar, pričekao da prođe nekoliko godina od prijave nestanka do proglašenja smrti, krivotvorio ugovor o kupoprodaji stana, te u njega smjestio svog sina, koji je tamo mirno živio sve do očevog uhićenja lani u rujnu.
Foto: Slaven Branislav Babic/PIXSELL
No, ako Damir Keleminčić bude osuđen za to za što ga se tereti, a ŽDO ga tereti za teško ubojstvo počinjeno na podmukao način i iz koristoljublja te krivotvorenje isprave, njegov sin će ostati bez tog stana. Tužiteljstvo u optužnici traži da se ta nekretnina oduzme obitelji Keleminčić. Na zagrebačkom Županijskom održana je sjednica optužnog vijeća, no optužnica nije potvrđena. Obrana je tražila da se iz spisa izdvoje snimke tajno snimljenih razgovora i jedna nalog za pretragu, smatrajući da je riječ o nezakonitim dokazima. No sud im nije dao za pravo, smatrajući da je riječ o zakonitim dokazima, pa obrana ima pravo žalbe.
Podsjetimo, Keleminčića se tereti da je između 12. listopada i 5. studenog 2011. ubio susjedu. Prema optužnici, on je bio susjed Slavojke Senišin te je želio ući u posjed stana koji je bio u njezinom vlasništvu te vlasništvu njezina sina. Riječ je o stanu velikom 72 četvorna metra, a Keleminčić se tereti da je iskoristio činjenicu što je žrtva živjela sama i što mu nije mogla pružiti otpor. Prišao joj je s leđa, zadavio je žicom, koju joj je dvostruko omotao oko žrtvina vrata. Zatim je vukao i stezao krajeve žice dok je nije udavio, nakon čega joj je zapešća vezao selotejpom, a njezinom mrtvo tijelo zamotao u tepih i prevezao u Prečno. Tamo je imao vikendicu s dvorištem i gospodarskim objektima. Tijelo je bacio u bunar, a bunar zatrpao građevinskim materijalom, ciglom, dijelovima betona…
Foto: Slaven Branislav Babic/PIXSELL
Naknadno je površinsko okno bunara premjestio ispred kuće, kao bi prikrio mjesto gdje je bacio tijelo. Keleminčić je ispravno smatrao da će biti prijavljen nestanak Slavojke Senišin, a prijavio ga je njezin sin 5. studenog 2011. Kako potraga za njom nije urodila plodom, Keleminčić je strpljivo čekao da prođe zakonski rok od pet godina od nečijeg nestanka za proglašenje te osobe mrtvom. Potom je 20. rujna 2016. na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu podnio zahtjev za promjenom upisa nekretnine. Sa sobom je imao ugovor u kojem sebe neistinito naveo kao kupca stana Slavojke Senišin. U ugovoru koji nikada nije sklopljen pisalo je da je kupoprodaja stana obavljena 7. lipnja 2005., a čak je bio ovjeren i kod javnog bilježnika. Keleminčić je bio čak toliko bezobziran da požuruje uknjižbu, koja je i provedena 16. siječnja 2017., nakon čega je on provalio u stan, promijenio bravu i u njega uselio svog sina. A sin je u njemu živio dok nije otkriveno što mu je otac učinio.
Tijekom istrage Keleminčić se branio šutnjom, a jedno vrijeme prije uhićenja bio je tajno praćen i prisluškivan, a tijelo žrtve nađeno je u rujnu 2022. u spomenutom bunaru na dubini od sedam metara i identificirano je preko DNK. Ruke su joj bile vezane na leđima samoljepljivom trakom, dok joj je oko glave više puta bila omotana PVC vrećica, dok joj je oko vrata bila omotana plastificirana žica dugačka 175 centimetara.
– Moja majka je živjela u toj kući na prvom katu, dok su podrum, tavan i dvorište dijeljeni po pola s Keleminčićem, što on nikada nije htio prihvatiti. U toj je kući živjela cijeli život. Kada sam shvatio da je nema jer me susjeda zavala zato što je danima nije vidjela, došao sam do kuće. Tada sam sišao u podrum i bio sam u šoku jer je bio pregrađen zidom. Naš dio je bio sveden na manje od jedne trećine. Kada sam 5. i 6. studenoga 2011. bio u stanu tražeći majku, nisam sreo Keleminčića. No treći dan sam sreo njegovu tadašnju partnericu. Pitao sam je li mi vidjela majku, a ona mi je dala čudan odgovor. Kazala mi je da je moja majka otišla u bolnicu. A da je išla sigurno bi mi rekla. Stoga sam zaključio da je to laž, no nisam je dalje ispitivao – svjedočio je sin žrtve.
Foto: Slaven Branislav Babic/PIXSELL
Inače kada je policija ponovo pokrenula istragu nestanka nesretne žene, prije no što je Keleminčić uhićen, on je jedno vrijeme bio tajno praćen i prisluškivan. Pa su tajno snimljeni razgovori koje je vodio u rujnu 2022. s raznim osobama dok su psi za detekciju mrtvih tijela njuškali po njegovom imanju u Prečnom.
– Dođeš na večeru? – pita ga prijateljica u jednom od tih razgovora.
– Ne mogu jer se radi o nestanku one žene – odgovara on.
– Koje žene? – pita ga sugovornica.
– One koje je živjela u mojoj kući ili živi te za koju se ne zna gdje je – odgovara on. Kako policijska potraga traje, tako je Keleminčić u sve većoj panici pa 21. rujna 2022. zove svog oca.
– U Prečnom sam. Kopaju bagerima. Vjerojatno budu našali Slavojku… Oprosti za sve… Branio sam se od nje, a ovo ti pričam tako da znaš – kaže on ocu.
– Kaj si je ti maknul? – pita ga otac.
– Da, samo ne smiješ to, nemoj nikome reći, oni kopaju cijelo dvorište… – odgovara Keleminčić.
– A budu li je našli? – pita ga otac.
– Vjerojatno budu, bila je to samoobrana… samo ti to mogu reći i vjerojatno tako brzo neću doći kući – kaže Keleminčić, očito svjestan da je njegovo odiozno djelo razotkriveno nakon 11 godina. Uhićen je isti dan kada je vodio taj razgovor i od tada je u istražnom zatvoru.
Najčitaniji članci
Source link
Priča o Mireli Ožanić je jedna od onih koje se retko čuju, a kad se čuju, zgroze. Pre 11 godina, njen bivši partner Zoran Radosavljević ju je ubio i oteo joj stan u kojem su zajedno živeli. Bio je to strašan i bolan događaj za njenu porodicu, prijatelje, ali i ceo grad.
Međutim, posle više od decenije, Zoran je nazvao svog oca i rekao mu da prizna zločin i iskopa telo iz dvorišta zgrade u kojoj su nekada zajedno živeli. Otac je odmah pozvao policiju i građevinske radnike, kako bi iskopali zemlju u dvorištu.
Kako se i pretpostavljalo, telo je pronađeno, a Zoran je priznao zločin i sada ga očekuje sudski proces. Međutim, ono što je posebno zanimljivo u ovoj priči je činjenica da je Zoran nazvao svog oca i sam izrazio želju da prizna zločin.
U intervjuu za Dalmatinski portal, otac Zorana Radosavljevića objasnio je da ga je sin nazvao na telefon i da je, nakon 11 godina, izrazio želju da konačno prizna zločin. Bio je to pomalo čudan razgovor, ali otac je osetio da mu je sin iskren, da želi da se pomiri sa svojim postupkom i da prizna zločin.
Naravno, to nije opravdanje za njegove strašne postupke, ali ovaj događaj pokazuje da ljudi imaju unutrašnju borbu sa sopstvenim postupcima i da, iako je prošlo mnogo godina, neke stvari neće biti zaboravljene.
Mirela Ožanić nije završila svoj život onako kako je trebalo. Njeni prijatelji i porodica su se borili za pravdu i na kraju su je dobili. Međutim, ova priča pokazuje da je svaki čovek sklon greškama i da svako zaslužuje drugu šansu. Nadamo se da će Zoran Radosavljević ovo iskoristiti kako bi se menjao, kako bi shvatio da je ono što je učinio pogrešno i kako bi naučio da više ne ponovi sličan postupak.
Kada je reč o Mireli Ožanić, nadamo se da će njena borba i žrtva koju je podnela barem malo podstaći druge žrtve nasilja da se bore za svoja prava i da ne dozvole da ih neko zadavi i oduzme im stan. Želimo joj mir u grobu i da se njen glas čuje kroz ovakve priče.
