Čekaj, ako i postoji Hrvat kojem smrdi janjetina, taj onda udara po lignjama. Ne može biti oboje, nema šanse, govori mi zabezeknuti šef koji me nagovara da mi naruči lignje.
Njegov zamjenik stoji sa strane. Gleda me s poluprijezirom.
POGLEDAJTE VIDEO: ZNATE LI KOLIKO JE 50 MIJULI?
Imamo nogomet u firmi ponedjeljkom. Kao da zaboravlja na sve asistencije i servirane lopte na pladnju koje je samo trebao zabiti i pokupiti svu slavu. Nisam mu više isti. Vidim to. Sve zbog lignji.
‘Naručujemo preko Wolta, hoćeš probat?’
Polako mi prilazi. Skupio je snagu. Smirio se.
Duboko je udahnuo i potpuno smirenim glasom lišenom svih predrasuda pitao me:
– Upravo naručujemo preko Wolta, hoćeš jedne? Ja plaćam. Samo probaj… Prženi kolutići, imaš i sa žara – objašnjava mi i uvjerava me da se nikakav miris ne osjeti.
Pokušao je. Ostalo je na pokušaju.
Hrvat si, kako?
LPD nije moja furka. Znate onu ‘Lignje pa doma’ šifru koja se izgovara petkom prijepodne u hrvatskim državnim firmama kad se naručuje hrana. Otvaraju svoje Woltove i traže otkud naručiti ove kolutiće koji su nekoć bili prekrasna morska stvorenja.
Sad su im na tanjurima. Dobar tek! Ja odoh na ćevape.
Jednostavno ne mogu. Ne želim ni probati.
Ali probao sam lubenicu. S 37 godina. Prvi put. Čak je i OK. Ništa posebno. Čuđenje što sam lubenicu probao tek s 37 godina prelazi na drugi nivo. Jer zbog janjetine su me tražili dokaz da sam Hrvat. Ej, Hrvat, a ne voli janjetinu?!
Dok sam pričao kako sam prevozio pečenu janjetinu u očima sam im vidio više od prijezira. How could you?! Kako jedan čovjek, Hrvat, učini tako nešto janjetini?! Pa to je antihrvatski.
Janjetinu sam stavio u rezervni kotač
Istinita priča.
Htio sam počastiti šogora. Zahvaliti mu se na svemu što radi za mene. Znao sam da voli janjetinu. S njim je bio i njegov šogor. Toliko su sretni bili kad su pričali o njoj na putu s mora.
Gotovo kao da se radi o nečem mističnom. Ali i ja sam kriv, ‘nabrijao’ sam ih. S tolikim sam ushitom pričao da idemo na janjetinu da nisu imali pojma da joj ne mogu ni blizu.
Pričao sam o njoj od Šibenika. Kako ćemo skrenuti, naručiti… Pa zapakirati za doma. Ali znao sam koliko je oni vole.
I zato sam se tako raspričao.
I tako mi s puta, skrećemo prema popularnoj pečenjari na staroj cesti. Kultnoj, kažu mi. Ovdje je najbolja.
– Tri kile pečene janjetine, može – prima konobar našu narudbu i sprema se otići, ali tu ga zaustavljam.
– Samo malo, i miješano meso jedno, molim vas.
Mislio si je, vidi ove budale, miješano meso, pih…
Miješano meso je bilo sjajno. Janjetina također, kaže mi šogor.
Ostalo je za doma. Žena mi voli janjetinu, punac također. Ali treba je nekako dovesti. Konobar je to sve lijepo upakirao u vrećicu. Ha, gdje da je stavim? Na sic? Nema šanse. Ispod sica?
Ma kakvi…
Otvorio sam gepek pa još jedan poklopac, onaj gdje ide rezervni kotač. Vidi, taman ima mjesta. Pomaknuo sam dizalicu i francuski ključ i tu smjestio vrećicu s pečenom janjetinom.
Nije pomoglo. Svejedno se ‘osjetilo’…
– Ja bih te voljela i da prestaneš jesti sarmu, rekla mi je žena.
Slavonka.
Tad još nismo ni bili u braku.
To mi je bilo dovoljno.
Sarmu i dalje jedem.
POGLEDAJTE VIDEO: NAJBOLJE SCENE IZ ‘SPOJA NA SLIJEPO’
Najčitaniji članci
