Osvajač dviju medalja na Svjetskim prvenstvima s hrvatskom nogometnom reprezentacijom Dejan Lovren (33) prije tjedan dana oprostio se od dresa ‘vatrenih’, a u opsežnom intervjuu za Novu TV dotaknuo se brojnih tema.
POGLEDAJTE VIDEO:
– Dobro sam. Iznenađujuće dobro, jer mislio sam da će biti teže. U stvari bilo mi je teško još prije par mjeseci dok sam donosio tu odluku da ću se oprostiti. Tad mi je bilo onako baš teško, ali nisam htio izaći javno. Ustvari bilo je prije Katara – kazao je Lovren pa dodao:
– Prelomio sam prije Austrije u Ligi nacija. Tu sam donio neku konačnu odluku, jer smatrao sam da ću odraditi taj Katar još kako treba i da ću se nakon toga oprostiti. Sad neke detalje, ima ih dosta. Ali neki od glavnih razloga su to da sam dosta toga pridonio reprezentaciji i mislim da sam dosegnuo neki vrh. I da li mogu bolje od toga, nisam bio siguran. Da li sam bio možda u nekim trenucima i potreban, nekad se nisam ni osjećao iskreno da sam bio onako potreban previše reprezentaciji.
Ponekad ste mislili da niste potrebni reprezentaciji. Kada i zašto?
– Pa, ne znam, dođe jednostavno taj… Sve se stvori, ne mogu točno reći koji je to trenutak bio. Jednostavno sam shvatio sam i kroz igre mlađih igrača vidio da dosta dobro to ide, tako da rekao sam, ulazim i u neke godine kada moram i sebe gledati malo više što se tiče fizičke spreme. Nisam više onako najmlađi i treba mi puno, puno više i da se rekuperiram, pogotovo sad u Lyonu. Očekivanja su neka veća, doprinijeti s obje strane je jako teško. Zato se divim Luku Modriću, na tom vrhunskom nivou, to je nestvarno.
Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Jeste li razgovarali prije donošenja odluke sa Zlatkom Dalićem? Što vam je rekao, je li vas pokušao odgovoriti?
– Ne. Zlatka sam, doslovce, nazvao i rekao mu: ‘Izborniče, to je to od mene. Nažalost, smatram da ne mogu više doprinijeti koliko bi iskreno htio i mogao. Tako da je to moja konačna odluka. Naravno da je bio u nekim trenucima dosta iznenađen, šutio je preko telefona, pa me jednom, dvaput nagovarao da se predomislim. Ali ja kad donesem neku odluku, to je tako.
Je li vas barem malo privlačila mogućnost da u lipnju u Ligi nacija možete osvojiti možda i povijesno zlato s Hrvatskom?
– Već sam u devetom mjesecu, kad sam donosio tu odluku i razmišljao o tom oproštaju nakon Katara, rekao OK, ide Liga nacija, ide taj Final Four, ali onda gledam s druge strane, nisam odigrao tu Ligu nacija kako treba. Odigrao sam jednu utakmicu.
Zabili ste gol Austriji?
– Zabio sam jedan gol, ali nisam se osjećao kao da sam doprinio toj reprezentaciji koliko sam mogao. I kažem, tu su neki detalji koje sam tek tada shvatio – da mogu oni i bez mene. Stvarno sam presretan kad vidim te mlade, mlađu reprezentaciju koja dolazi, koja je u fantastičnoj formi. Zaslužuju. A ja sam stvarno dao sve od sebe, i u Rusiji, i ovaj taj zadnji šlag na tortu u Kataru. Tako da stvarno nemam za čime žaliti. I opet sam razmišljam ako krenem ponovno i u trećem mjesecu te kvalifikacije, ako krenem s nečim, ne želim samo stati na tome. Znači, ako idem, ja idem do kraja. A za dvije godine…
Kakav je bio odnos sa Zlatkom Dalićem? On je mirniji, vi ste puno temperamentniji, uvijek kažete što mislite.
– Pa mislim da me Zlatko dovoljno dugo poznaje.
Je li bilo nekih kriznih trenutaka, rekli ste da je bio li-la odnos ponekad?
– Pa bilo je definitivno, neću lagati. Bilo je trenutaka kad nije bilo veselo. Ali kažem, to je jednostavno dio nogometa.
Zašto?
– S nekim odlukama se nisam slagao i ono, uvijek želim i pomoći reprezentaciji. Ustvari, ja sam uvijek htio dati samo ono pozitivno. Svoje mišljenje. Možda u tom trenutku s njegove strane nije on to tako vidio, ali kažem, na kraju uvijek je prevladao neki korektan odnos između Igrača i izbornika. Na kraju je najbitnija bila reprezentacija. Stvarno nisam nikakav htio napraviti problem, jer znam da dečki žive za to da budu u reprezentaciji. Kamoli da odu na Svjetsko prvenstvo i onda da im ja još pokvarim to. Mislim, uopće nije bilo smisla. Tako da, rekao sam: moraš uvijek ostati fer i korektan, prvo prema dečkima, na kraju izborniku i svima ostalima u stručnom stožeru.
Bilo je izbornika s kojima se niste slagali. Svojedobno ste za Niku Kovača rekli da ste kod njega bili iz one kategorije nezadovoljnih igrača. Što je tu bio problem?
– Uf… Nezadovoljan sam, kažem, bio i par puta kod Zlatka. I to sam iznio. Možda samo to nisam mogao iznijeti pred Nikom Kovačem jer nisam bio dovoljno snažan i karakterno jak da se izrazim. Bio sam dosta mlad. Imao sam 23, 24 godine te 2014. na SP-u u Brazilu. Tako da, naravno da je bilo nekih nesuglasica.
Foto: Jurica Galoic/PIXSELL
S Antom Čačićem je bila ona situacija kada ste se na prijateljskoj utakmici protiv Mađarske navodno povukli sa zagrijavanja. On je kasnije kazao da ste mu navodno dali i neki ultimatum i nije vas vodio na Euro 2016. Je li to bilo možda vaše najteže razdoblje u reprezentaciji?
– Ne bih baš to tako rekao. Da ti budem iskren, uopće se ni ne sjećam više da li je to tako bilo. Ali nije to da nisam išao zbog Ante Čačića na Euro. To uopće nije istina. Istina je ta da smo se Ante Čačić i ja čuli, ja sam mu objasnio zašto nisam želio ići i zašto nisam mogao ići. Jer imao sam neke svoje privatne razloge. I mislim da je izbornik bio iza mene i potpuno me razumio. Tako da, to je bila dosta teška odluka i situacija. I tad sam se stavio za reprezentaciju, da nisam želio pokvariti… Jednostavno, tu svoju negativnu energiju kako sam se tada osjećao, da dođem u reprezentaciju i pokvarim sve to.
Koje su tu neke sličnosti ili razlike kada povučete paralelu između dva najveća uspjeha, Rusije i Katara? Obje su vam drage medalje.
– Definitivno. Ali što bih istaknuo je to pozitivno zajedništvo što smo imali, tu dobru energiju i kvalitetu. Realno, kvaliteta 2018., mi smo bili na vrhuncu. Svi smo se dobro osjećali, ja sam imao 28, 29, Luka 32, 33… Raketa, Broz, Kova, Vida, Mandžukić, Rebić… Mislim, da ne pričam dalje. Šime.
Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Kada gledamo poraze od Francuske u finalu i Argentine u polufinalu, koji vam je poraz teže pao odnosno gdje mislite da smo imali više šansi? Gdje žalite možda više?
– Za obje, za obje utakmice. Da budem iskren, svaki put kad god me to netko pita, teško dišem. Jer finale 2018. je realno, nisi nikad bio bliži trofeju. To malo više boli nego ovo s Argentinom. Makar i to boli, jer kad pogledaš, tih prvih pola sata kako smo odigrali, nestvarno, i onda u roku 10 minuta smo se rastali.
Kada ste se vratili u Francusku početkom godine niste imali neku dobrodošlicu. Francuski mediji dosta su pisali o onoj vašoj spornoj proslavi osvajanja bronce, mislim na slavlje s Marcelom Brozovićem. Kako ste to doživjeli i jeste li imali problema s klubom?
– Pa nisam iskreno imao problema. Klub je bio iza mene, potpuno su me podržali, jer to što ja radim van terena, to nema veze s Dejanom Lovrenom na terenu. Tako da, to je moja sloboda, ali nije mi bilo iskreno drago uopće. Došao prvi dan, oni već pišu o tome, tako da, evo riješili smo i taj dio.
Često vas se znalo okarakterizirati kao kontroverznu osobu, kako ste vi to doživljavali, je li vam smetalo?
– Što znači kontroverzan? Ja ne znam. Ja sam ono što jesam, uvijek volim kad se treba šaliti, kad treba zaplakati, tu sam, otvoren sam. Kad treba nešto reći i mislim da treba reći, kažem. Sad to što nekome smeta, možda s druge strane… Ne mogu ja sebe promijeniti.
Smatrate li da su vas mediji često uzimali na zub i je li to vama bila motivacija?
– Mislim da je, ne znam zašto iskreno. Možda zato baš što sam takav. Ali ljudi koji me poznaju, znaju me drugačijeg jer možda onako Dejan kako izgleda na terenu, ili taj imidž, ta slika o meni, potpuno je kriva u stvari. Ja sam čovjek…”
Kakva ste osoba?
– Otvorenog srca, uvijek volim sa svakim normalno popričati, uvijek volim poslušati nekog koji ima probleme na ulici. Pa da vidim, možda on mene spusti na zemlju, možda nešto naučim od njega. Ja sam takav tip čovjeka koji voli naučiti od svakoga nešto. Tako da, možda ta moja vanjska osobina, kako nekad hodam, kažu mi: kako ti bahato izgledaš. Bahato izgledam? Pa možda bahato izgledam, ali potpuno suprotno sam od toga. Tako da, sve to se akumulira, i onda ljudi stvore krivu sliku o meni.
Foto: Milan Sabic/PIXSELL
Je li vam krivo zbog toga ili vam je svejedno?
– A što će mi biti krivo, mislim, ja sam takav. Rođen sam takav, ne mogu se promijeniti. Ali evo, kroz godine, mic po mic, ljudi su malo progledali. I drago mi je zbog toga.
Često ste aktivni na društvenim mrežama, recimo pružili ste podršku Novaku Đokoviću kada mu je bio zabranjen ulazak u Australiju.
Kakav je vaš odnos, čujete li se?
– Pa nekad on meni šibne poruku na Instagramu, ja njemu, za neke uspjehe.
Čestitao vam je među prvima nakon Katara?
– Je, je, ne mogu lagati. Ali kažem, sve što kroz što je on prolazio i vidim tu neku nepravdu, ne mogu ne podržati takvog čovjeka.
Jeste li se upoznali?
– Još ne. Definitivno bih volio, ali čovjek koliko je odsutan od kuće, ja odsutan. Ne znam kad ćemo se vidjeti, možda na nekoj fešti.
Posebno razdoblje u vašoj karijeri ono prvo seniorsko u Dinamu. Je li postoji opcija da se jednog dana vratite u Dinamo kao igrač i da tamo zaključite karijeru?
– Prvo da odradim ovaj ugovor ovdje još dvije i pol godine. Ne znam što ću poslije, vidjet ćemo. Da li će me vući nazad ili ću se osjećati dovoljno dobro za još jednu-dvije sezone maksimalno. Vidjet ćemo.
Najčitaniji članci
