Kada je princ Albert podlegao bolesti jednog tmurnog prosinačkog dana 1861., to je označilo početak razdoblja žalosti kraljice Viktorije, koje je završilo njezinom smrću nekih četiri desetljeća kasnije, 1901. godine. Ona, naime, nikada nije preboljela gubitak supružnika s kojim je bila 21 godinu.Smrt njezinog princa bila je prerana, u dobi od samo 42 godine, pa je ostala u tamnoj odjeći do kraja života.POGLEDAJTE VIDEO: Čuvarica tradicijeU isto vrijeme, ova tragedija unutar kraljevskog kućanstva bila je neka vrsta poticaja za žalobne haljine i bonton – unosan posao sam po sebi.Crêpe, koji je bio najčešće korištena tkanina za šivanje ožalošćene odjeće, korišten je u tolikim količinama da su do kraja 19. stoljeća britanski proizvođači tkanina Courtaulds zgrnuli bogatstvo samo prodajom te vrste tekstila.Crêpe, odnosno krep je svilena, vunena ili sintetička tkanina koja ima prepoznatljiv naboran i neravan izgled. Crêpe dolazi od francuske riječi, što znači mala, tanka palačinka. Obično je to lagana do srednje teška tkanina, ali u konačnici krep može biti bilo koje težine.Kako je ožalošćene trebalo brzo snabdjeti odgovarajućom odjećom, tu su bili i brojni prodavači koji su se pobrinuli za njihove potrebe. U Londonu je jedno od najpopularnijih bilo Jay’s Mourning Warehouse, koje je otvoreno 1841. godine.Etiketa žalovanja nije bila tako stroga u ranim godinama viktorijanske ere, ali nakon smrti princa Alberta, kraljica Viktorije intenzivirala je ovaj trend i stvari su se promijenile. Kraljevske su običaje kopirali niži slojevi društva, držeći se onih etiketa i bontona koje su mogli pratiti. A crnina i žalovanje bio je jedan od tih rituala.Općenito je pravilo bilo da razdoblje pune žalosti za voljenom osobom traje godinu dana, iako se to razdoblje ponekad produžilo na dvije godine, ili kao što je bio slučaj s kraljicom – činilo se kao da jedva da je ikada završilo.Razdoblje pune žalosti bilo je povezano s razdobljem polu-žalosti koje je trajalo dodatne dvije godine. Sama Victoria nosila je takozvane polu-žalosne haljine koje nisu bile isključivo tamne, već s elementima bijele i ljubičaste i to desetljećima nakon smrti princa Alberta.Najteže je bilo ženama udovicama, od kojih se očekivalo da nikad ne napuste svoju tamnu odjeću dok tuguju te da pritom izbjegavaju bilo kakva društvena okupljanja ili događaje koji imaju natruhu radosti (kao da bi to pomoglo gubitku). Naime, bilo je to kao da su izopćene iz društva i to je trajalo godinama. Osim crne odjeće, podrazumijevalo se da one praktički nemaju društveni život koji je ionako bio pun pravila.Udovičina odjeća bila je napravljena od krepa, a ovratnici i manšete košulja također su bili obrubljeni crnim rubovima. Gumbi su bili crni, a nakit je također trebao biti taman, poput crnih bisera ili kamenčića – za one koji su si to mogli priuštiti. Oni koji nisu mogli koristili su jeftinije imitacije.Još jedna popularna opcija bilo je korištenje pramena kose koji je pripadao dragim pokojnicima. Naime, par lasi ili pramen kose postavile bi u relikviju koja je onda postala – broš. Tako bi nosile uspomenu koja ih je dodatno svakodnevno podsjećala na to da moraju biti udovice u punom smislu te da ne napuštaju taj društveni okvir.Ako je ožalošćena osoba posjedovala, na primjer, par bijelih rukavica, trebalo ih je prilagoditi – dodavale su vez crnim koncem.Rijetka iznimka bio bi sprovod mlade umrle djevojke, gdje su ožalošćeni smjeli nositi čak i bijelu, jer je ona simbolizirala čistoću. No, uskoro je i to prestalo, crna je osvojila scenu žalovanja.Ovaj je način života ujedno bio prilika bogatim ženama da istaknu vlastiti položaj u društvu. Ako bi se desilo više smrti kroz par godina, razdoblje bi se produžilo, no nakon što bi žena odradila žalovanje, rješavale su se ove odjeće i bilo je vrijeme da nabave nešto u boji.Kako bi svi znali pratiti pravila, kućanstva su imala posebne knjižice u kojima je pisao bonton.Priručnici Cassell’s i The Queen bili su među najpopularnijima, kako bi svaka žena mogla tugovati kao kraljica.Količina crne koja se nosila bila je diktirana različitim fazama žalosti, kao što je puna godina žalosti i faza polu-žalosti koja je slijedila.U određenim slučajevima, žene su se mogle ponovno udati nakon šestog mjeseca žalosti, no jedino ako je postojala potreba: Ako je muž godinama bio u inozemstvu i nestao, ili je možda patio i preminuo zbog duge, iscrpljujuće bolesti, a žena imala djecu koju nije mogla sama prehraniti.Kad je žena ušla u razdoblje polu-žalosti mogla je vratiti se u društvo te nositi malo sive ili ljubičaste.’The Workwoman’s Guide’, objavljen 1840., opisuje očekivano vrijeme žalovanja za gubitkom drugih rođaka. Roditelj je trebao tugovati do pola godine ili cijelu godinu, a isti princip vrijedio je i za djecu stariju od deset godina. Djeca ispod desete godine oplakivana su do šest mjeseci. Dojenče se oplakivalo najmanje šest tjedana.Braću i sestre oplakivali su između šest i osam mjeseci, a stričeve i tetke od tri do šest mjeseci. Prijatelje su oplakivali najmanje tri tjedna.Dok su žene morale slijediti niz modnih pravila, muškarcima je bilo nešto lakše. Oni su u doba žalovanja nosili klasično tamno odijelo, crne rukavice i kravatu tamnog tona. Ponekad bi nosili crnu vrpcu oko ruke.Od djece koja su prisustvovala sprovodu nije se očekivalo da nose odjeću za žalovanje, čak su ponekad bila odjevena u bijelu odjeću.Ova kruta načela dubokog žalovanja donekle su napuštena s početkom ovog stoljeća, a nakon Prvog Svjetskog rata više nitko ih nije slijedio. Ostala nam je uglavnom samo tamna odjeća za sprovode. Najčitaniji članci
