Leah Gordon, spisateljica i urednica rođena u New Yorku, prepričala se svoje bolno iskustvo gubitka djeteta u ranoj fazi trudnoće. Iako joj je, priznaje, prvi nagon bio sve zadržati za sebe, shvatila je da joj otvoreni razgovor o tome donosi olakšanje.Nakon tjedana provedenih u suzama, počela je na tu trudnoću gledati kao na lijepo iskustvo, jer je ipak imala priliku barem nakratko osjetiti majčinstvo. Osjetila je promjene u tijelu, emocije su je prepravile, puno je naučila. To iskustvo ju je skroz promijenilo. Postala je, kaže, nekako mudrija.POGLEDAJTE VIDEO Nije znala da je trudna, tri testa su bila negativna:Ovo je njezina ispovijest:Kad sam prvi put saznala da sam trudna, osjetila sam uzbuđenje, strahopoštovanje i malo panike. Osjećala sam sve te stvari, to sam i očekivala, ali nisam očekivala da ću to osjećati kao inicijaciju – poziv u tajni klub majčinstva kojemu sam se oduvijek željela pridružiti.Gotovo odmah mi se otvorio sasvim novi svijet informacija, od aplikacija za praćenje trudnoće, posebnih krema za trbuh do ograničenih popisa hrane… Moja pretraživanja na Googleu brzo su se spremala u predmemoriju i uskoro su feedovi bili prepuni majki blogerica koje su davale savjete o tome kako se riješiti mučnine u prvom tromjesečju i videa o tome kako previjati novorođenče.U tim ranim danima trudnoće trebali biste ublažiti osjećaj uzbuđenja. U sebi nosite tajnu koja mijenja život, zajedno s intenzivnim tjelesnim simptomima, ali nikome ne biste smjeli progovoriti ni riječ o tome. Ponosim se time što sam kao otvorena knjiga i mislila sam da će mi biti problem držati to za sebe, ali, začudo, nije. Prvi dani moje trudnoće bili su sveti, bila je to tajna koju smo znali samo partner i ja.U sedmom tjednu trudnoće počela sam osjećati grčeve i krvariti. Google me pokušao uvjeriti da ono što doživljavam može biti normalno, ali moja intuicija mi je govorila drugačije. Oscilirala sam između pred-žalovanja i čvrstog držanja, tražeći savjete tipa ‘Što trebam napraviti ako imam pobačaj?’ i ‘Je li krvarenje tijekom trudnoće normalno?’.Između bjesomučnih pretraživanja WebMD-a, aplikacije za trudnoću su mi poslale obavijest da je moje dijete sada veličine borovnice.Liječnik nijednom nije rekao ‘pobačaj’Ne sjećam se što mi je liječnik govorio drugi dan na transvaginalnom ultrazvuku. Nešto o tome kako vidi samo vrećicu, bez embrija. Sjećam se samo da nijednom nije upotrijebio riječ ‘pobačaj’. Narednih dana sam naučila koliko je za većinu ljudi ova riječ zastrašujuća. I ja sam zazirala od nje, kao da bi me izbjegavanje te riječi ili fraze nekako moglo zaštititi od njezine bolne postojanosti.Moja trudnoća bila je gotova. Moje ulje za strije stiglo je poštom, prijedlozi sa trudničku odjeću pojavljivali su se u mom feedu… Izbrisala sam aplikacije za bebe, promijenila postavke u uređaju za praćenje mjesečnice u ‘više nisam trudna’. Negdje usred potrage za oporavkom od pobačaja saznala sam za ‘dugine bebe’. Dugina beba je izraz kojim neki ljudi, koji su doživjeli gubitak, zovu svoju zdravu bebu kad na kraju zatrudne. Palo mi je na pamet kako je taj izraz vjerojatno mnogim ženama pružio utjehu, no za mene je to samo bio podsjetnik na ono što sam izgubila. Nisam željela duginu bebu. Samo sam htjela bebu. Ova etiketa značila je da sam sada dio drugog kluba – onoga kojem se nikad nisam željela pridružiti.Uzela sam dva tjedna odsustva s posla nakon gubitka bebe. Radim u tvrtki koja ima ‘politiku pobačaja’, moj nadređeni me zapravo potaknuo da to prihvatim. Za to vrijeme nazvala sam blisku prijateljicu za savjet. Njene riječi urezale su mi se u pamćenje: ‘Nemoj ovo samo zakopati’. Rekla mi je kako poznaje žene koje su odlučile biti snažne kao vojnici i samo pokopati loše iskustvo, nisu ga odžalovale pa ih je ono nastavilo proganjati godinama kasnije. Njezin savjet mi je došao kao pismeno dopuštenje. Jecala sam tri dana zaredom. Dopustila sam sebi da ne radim apsolutno ništa osim da sjedim sa svojom boli. Sada vidim da je to što sam sama sebi dala vrijeme i prostor bio važan dio žalovanja, obrade i konačno, mog ozdravljenja.Kroz tugu je došao mir Kad sam izašla iz svoje tugaljive čahure, moj prvi instinkt bio je taj da svoju priču zadržim za sebe, baš kao što sam to učinila s ranom trudnoćom. To je neka neizgovorena kulturna norma: nastavite i ne pričajte o tome (a ako to govorite, koristite prigušeni glas).Ali, ovo je prava istina o čuvanju nečega u tajnosti – to se briše, nestane, a to mi se jednostavno nije činilo u redu. Prešla sam prag majčinstva i fizički i emocionalno i, iako sam bila gurnuta natrag u svoje tijelo prije trudnoće, osjećala sam se trajno promijenjenom. Govoreći o svom iskustvu, moj gubitak ne samo da mi je polako pomogao u promjeni ovog kodeksa tajne, već mi je omogućio poštivanje svoje trudnoće – na nju gledam kao na nešto lijepo. Bilo je to zbilja lijepo iskustvo. Iz prve sam ruke vidjela fizičke promjene kroz koje će moje tijelo proći, emocionalnu vezanost koju bih počela osjećati i kapacitet ljubavi kojoj sam mogla pristupiti za nešto što se još nije ni materijaliziralo. Ušla sam u labirint majčinstva, podigla veo i, iako su tuga i bol bili jaki, mudrost koju sam stekla je izvanredna. Moje članstvo u tom klubu možda je na pauzi, ali sada kada je odobreno, nikada se ne može opozvati, prenosi mindbodygreen.com. Najčitaniji članci
