Ne sjećam se tragedije, a znam samo ono što su mi pričali. Išao sam negdje s roditeljima. Bili smo pješaci na cesti i imao sam tri godine i četiri mjeseca. Tata me vodio za ruku kad sam se istrgnuo i istrčao na cestu. Naletio je auto i pogodio me. Bio sam klinički mrtav. Čovjek kojem sam podletio bio je liječnik iz Virovitice koji me odmah strpao u auto i prevezao u bolnicu na Hitnu – prepričava najteže životne trenutke Matej Kačmarčik (24) iz Kutine.
POGLEDAJTE VIDEO: Paraatletičar Matej Kačmarčik
Kutina: Paraatletičar Matej Kačmarčik
|
Video: 24sata/pixsell
Kaže da su ga oživljavali defibrilatorom i vratio se tek nakon četvrtog oživljavanja. Ustanovili su da su mu slomljeni kuk i vratna kralježnica te da takve ozljede ne mogu sanirati u Kutini. Prebacili su ga u sisačku bolnicu u kojoj se oporavljao četiri mjeseca.
Foto: privatna arhiva
– Potom su me poslali u Krapinske toplice na rehabilitaciju. Mama mi je bila medicinska sestra te je ona bila uz mene prvih mjesec dana, a poslije je brigu o meni preuzeo brat, no iskreno, ne sjećam se baš ničega iz tog perioda. Pričali su da zbog ozljeda nisam bio u stanju sjediti pa su me pelenama vezali uz kolica, morali su puno vježbati uz mene kako bih se oporavio. No moja prva sjećanja kreću tek od vrtića u koji sam krenuo sa šest godina – iskren je Matej koji objašnjava kako se do tada uspio oporaviti, no ne bez posljedica.
Hodao je puno teže od ostale djece i nije se mogao služiti desnom rukom. Školu je upisao po redovnom programu, no otac mu je pomagao i do trećeg razreda svaki dan nosio torbu kako ne bi opteretio oštećena leđa.
Foto: Privatni album
– Cijelo vrijeme sam išao na fizikalne terapije za tu desnu ruku. Teško sam se oblačio, tenisice sam kupovao na čičak jer nisam mogao vezati vezice i fina motorika mi je bila potpuno oštećena. Međutim, ja sam cijelo to vrijeme nekako sanjario da bih se mogao baviti rukometom. Stariji brat je ozbiljnije igrao, a iako sam funkcionirao puno teže od ostalih vršnjaka, nekako sam se nadao da bi me mogli primiti u klub. I zaista jesu. Pridružio sam im se kad sam imao devet godina. Imao sam sjajnog trenera koji je vidio iznad mog invaliditeta i uključivao me u sve aktivnosti i natjecanja. Išao sam sa njima na turnire i zaista u potpunosti sudjelovao u svim aktivnostima – priča Matej dodajući kako je trudom i dobrim vladanjem osvojio i suigrače.
Međutim, u dobi od 14 godina nije mogao dobiti liječničku potvrdu da je sposoban igrati rukomet. Ta potvrda trebala mu je da bi se mogao nastaviti baviti tim sportom i bez nje ne bi mogao biti član kluba.
Foto: Privatni album
– Srušio mi se svijet jer rukomet je bio moja prva i jedina ljubav. Vidjevši koliko mi je teško, trener Mihovil Rendulić koji vodi paraatletiku za osobe s invaliditetom pitao me želim li se okušati u bacanju diska i kugle. Rekao sam sam zainteresiran i već sutradan sam se pojavio na prvom treningu. Bacio sam disk i nekako mi se to svidjelo, pa sam se od listopada 2014. godine priključio paraatletskom klubu Odisej gdje sam i danas – nastavio je Matej objašnjavajući kako je u međuvremenu završio srednju školu i postao tehničar za računalstvo te se na godinu dana u okviru osposobljavanja zaposlio u kutinskoj udruzi za osobe s invaliditetom.
– Nije bilo jednostavno školovati se i ozbiljno se baviti sportom jer sam na treninge išao svaki dan. To je značilo da sam u školi do 14 sati, dođem doma i pojedem nešto, a onda u 17 sati počinje trening te se doma vraćam tek nakon 19 sati. Tada učim i nadoknađujem zadaće i tako svaki dan. Ipak, moram reći da su u školi imali puno razumijevanja za moju sportsku karijeru te su mi izlazili u susret kako su god mogli – zahvalan je Matej koji je primijetio da mu je sport značajno pomogao i kad je riječ o teškoćama s kojima se nosi.
Foto: Igor Soban/PIXSELL
– Ispočetka sam kuglu i disk bacao iz mjesta, no trener mi je potom objasnio kako to učiniti iz rotacije. Vrlo brzo nakon toga sam ustanovio da su mi desna ruka i noga ojačale, postao sam puno stabilniji do te mjere da mogu samostalno stajati i problem koji sam imao drastično se smanjio. To me oduševilo i dalo mi je poticaja da se i dalje nastavim baviti ovim sportom. Već sljedeće 2015. godine nastupio sam na juniorskom europskom prvenstvu u Varaždinu gdje sam osvojio četvrto mjesto u bacanju diska. Onda sam ušao u juniorsku reprezentaciju, a najvrjednije natjecanje je bilo 2018. godine kad smo imali svjetsko juniorsko prvenstvo u Irskoj gdje sam osvojio zlatnu medalju u bacanju diska – pohvalio se Matej.
No životne okolnosti preusmjerile su njegovu karijeru i valjalo je pronaći posao koji će mu omogućiti stabilne mjesečne prihode.
– Počeo sam kod rodbine kao konobar. To je jako težak posao jer ima puno stajanja i hodanja, no čovjek se privikne. A onda je moj najbolji prijatelj otvorio kafić te je zaposlio mene. Imam puno sreće jer ima razumijevanja za moje potrebe i ograničenja. Kutina je mali grad i svi se poznajemo, tako me ljudi prihvaćaju i poštuju te su svjesni da sam malo sporiji zato što jednostavno me mogu biti brži, ali sve se nekako uklopilo i funkcionira. No školovanju još nije kraj – otkrio je Matej dodajući kako je prije tri godine na Sportskom učilištu u Zagrebu završio jednogodišnju školu za osposobljavanje za voditelja sportske rekreacije za osobe s invaliditetom.
Foto: Igor Soban/PIXSELL
– To mi je omogućilo da mogu raditi kao pomoćni trener u našem klubu te pomoći drugima da se uključe u ovaj sport i uđu u reprezentaciju. Međutim, iako sam desna ruka treneru, volio bih završiti višu školu za trenere kako bih mogao biti samostalan po tom pitanju. Imam veliku podršku obitelji, kolega i prijatelja. Iskreno, nadam se kako ću jednog dana i sam uspjeti kao sportaš istovremeno vodeći ekipu koja će na tom putu biti uz mene i također osvajati medalje – zaključio je Matej govoreći o planovima za budućnost.