Uopće vam ne mogu opisati kako sam se osjećala kad sam ga konačno pronašla. Bila sam presretna, ali potpuno šokirana, nisam mogla vjerovati da je to moj Kan. Naravno da sam pustila i koju suzu, razdragano nam priča presretna Ružica Mihaljević (27) koja je nakon duga, preduga gotovo četiri mjeseca potrage pronašla svog psa Kana koji je pobjegao u dobi od svega šest mjeseci.
Kan je, priča nam, na svijet došao u veljači, a u svibnju ga je Ružica kupila. Riječ je o pasmini Tosa-Inu, inače dosta rijetkoj u Hrvatskoj. Iako slove kao “opasni psi”, jako su dobre naravi, odlični s djecom, dobroćudni, iznimno privrženi vlasniku, ističe Ružica. I prije Kana imala je kujicu te pasmine.
Tri mjeseca trajala je Ružicina i Kanova idila, sve do 20. kolovoza.
Foto: Emica Elvedji/PIXSELL
– Moja sestra je imala svadbu taj dan. Dan prije vjenčanja gosti su bili kod nas doma i Kan nije uopće reagirao, bio je opušten, glazba nije bila glasna. Ipak smo odlučili da ga na dan svadbe prijateljica uzme na nekoliko sati dok traje svečanost doma, a onda ga je trebala vratiti. No nakon pola sata me zvala da ne želi otići, cijelo se vrijeme okreće prema zgradi, cvili i slično. Vratila ga je, stavili smo ga u posebnu prostoriju – prisjeća se Ružica te dodaje:
– Sestri je iznenađenje za svadbu bila pucnjava. Kada je to čuo, po prvi put u životu, Kan se vjerojatno uplašio. Istragnuo se s lajnice kojom je bio vezan i otrčao na livadu nasuprot kuće. Šogor i ja smo odmah krenuli za njim, no što smo mi brže trčali, to je i on bio brži. Ubrzo smo se vratili na svadbu i odlučili ga potražiti nešto kasnije – priča nam. Kaže kako je bila uvjerena da će se vratiti najkasnije sljedeći dan. No dan je prošao. Dva, tri, tjedan, mjesec… Kanu nije bilo traga.
– Užasno sam se osjećala, bio je štene i ako mali psi ako odu negdje gdje prije nisu bili, često se ne znaju vratiti kući. Tražila sam ga svaki dan po 4,5 sati nakon posla, dijelila po društvenim mrežama, tražila, zvala… – kaže Ružica. Svakodnevno je dobivala jako puno poruka ljudi koji su tvrdili da su ga vidjeli. Ubrzo je pretražila cijeli zapad Zagreba.
– Došli smo do Hrvatskog Leskovca, ali kako se Kan bojao ceste, bila sam sigurna da ne bi išao preko tako velike prometnice. Nakon dva, tri mjeseca polako sam gubila nadu. BIla sam sve uvjerenija da ga je netko uzeo. Pomalo sam prestala vjerovati da ću ga naći – ističe.
Jednom su, priča Ružica, bili doslovno korak od njega.
Foto: Emica Elvedji/PIXSELL
– Jedna gospođa koja živi na Bizeku, gdje se udala moja sestra, rekla je da je Kana vidjela dan nakon svadbe u svom dvorištu. Jeo je, pio, igrao se s njenim psom. No kći joj je rekla da ga je već viđala – kako bi ga moja sestra znala tamo šetati – te da ga puste jer je sigurno nečiji. Ta žena inače živi ulicu dalje od moje sestre. Dakle, Kan je doslovno dan poslije bio ‘iza ugla’, ali nismo ga uspjeli pronaći.
Sve do utorka oko podneva kada je dobila poruku žene s koje tvrdila da ga je vidjela na Prečkom. Odmah sam ga prepoznala na slici. Znala da je to on. Bila sam šokirana i odmah krenula po njega – kaže Ružica. No susret nije bio idiličan. Nakon što je stigla kod nasipa u Prečkom, uočila je ženu kako šeće s dva psa, a još jedan, nalik Kanu, hodao je nekoliko metara iza njih.
– Žena mi je prišla i pitala me je li to moj pas. Rekla sam da ga tražim. Nisam mogla vjerovati. No kad sam krenula za njim, prepao se i krenuo trčati – prisjeća se. Trčala je za njim i kako priznaje, činilo joj se da će vječno trčati. Malo po malo, Kan se smirio, dopustio da mu Ružica priđe. Kad ju je ponjuškao, a ona njega pomazila, Kan ju je prepoznao. Počeo je cviliti od sreće, lizati joj ruke, skakati, mahati repom. Ružica je plakala od sreće. Konačno je pronašla svog izgubljenog Kana. Otišli su doma pa obavili pregled kod veterinara.
Foto: Emica Elvedji/PIXSELL
– Postoji mogućnost da ga je netko uzeo pa da je pobjegao. Nije imao ogrlicu. Jako je smršavio, bio je prepun krpelja i šapice su mu bile izranjavane. Ali sada je doma, oporavlja se, mazimo ga i pazimo – dodaje Ružica te zaključuje kako će mu vjerojatno ugraditi GPS sustav praćenja na ogrlicu, kako se ovakve situacije nikad više ne bi ponovile.
Prepuna je riječi hvale za sve dobre ljude koji su joj slali poruke podrške, tragove ili se samo javljali. Hvali i tvrtku u kojoj radi i sve zaposlenike jer su, kako kaže, bili uz nju i dopustili joj da istog trena u utorak krene po Kana i ostatak dana provede sa svojim psom.
Najčitaniji članci
