Svakodnevno

Svakodnevno Vijesti 24/7/365

Ne, pretjerana briga i strah za djecu uopće nisu dokaz ljubavi Ne, pretjerana briga i strah za djecu uopće nisu dokaz ljubavi
Iako danas strah vlada cijelom našom civilizacijom i na njega nitko nije imun, mene nikada nije bilo, niti me je sada strah za moju... Ne, pretjerana briga i strah za djecu uopće nisu dokaz ljubavi

Iako danas strah vlada cijelom našom civilizacijom i na njega nitko nije imun, mene nikada nije bilo, niti me je sada strah za moju djecu.

Često me to moji prijatelji i poznanici znaju pitati. „Zar te nije strah da im se nešto dogodi?“. Ma kakav strah. Strah i briga su dvije najrazornije emocije. One su opasne i mogu itekako nauditi kako meni, tako i mojoj djeci. Jer, ono si što misliš.

Mir i ljubav

Pa kuda bih došla da stalno kad mislim o njih troje razmišljam o tome što im se loše može dogoditi i da će neka situacija u kojoj se nađu loše završiti? Mi smo naše misli. Mi privlačimo ono što mislimo i o čemu razmišljamo. Zato me nikada nije strah za njih. Važnije mi je da im šaljem mir i ljubav.

Istinski nas strah štiti i nije dobro ne osjećati ga. Ali, lažni strah može dovesti do tjelesnog oboljenja ako se s njim ne znate nositi na zdrav način…

Ovih dana mi je mlađi sin u Beogradu. Tamo s dečkima slavi svoj 26. rođendan. Krenuo je na put rent-a-carom i auto mu se pokvario na samoj granici. Kći mi je s dečkom jutros otišla na putovanje i otkrivanje Italije i Toscane autom. Obići će desetak gradova, spavati na nekoliko lokacija. U Italiji trenutno padaju velike kiše i vrijeme je dosta ćudljivo. Stariji sin uskoro putuje na Novi Zeland i u Australiju. Tri tjedna će boraviti na drugom kraju svijeta.

Dok su na putu s djecom se čujem najviše jednom dnevno, i to putem porukica. Ne volim pretjerano dopisivanje i praćenje svakog njihovog koraka, jer niti ja ne volim prenaglašenu kontrolu i brigu. Kod nas oduvijek vrijedi ona „ne zovi pretjerano“. Tek kada je gusto i kad imaš stvarni problem potrebno je da se čujemo. Tako je to s njih troje oduvijek bilo. Od malih nogu učim ih da budu samostalni, da se snalaze prvo u svom gradu, da upoznaju svoju domovinu i na kraju da znaju putovati svijetom. Da se znaju snaći i pobrinuti za sebe ma gdje bili. To mi je uvijek bila nit vodilja u odgoju.

“Kad čovjek ima ljubavi, nema straha.” (Lao Tse)

Od malih nogu mi je bilo važno da izgradimo povjerenje jedni prema drugima. Nešto bih ih naučila, uputila ih, savjetovala, a onda bi im rekla: “Dalje morate sami”. Naravno da ako zapne, uvijek smo tu, na raspolaganju. Oni to znaju. Zato se niti oni ne boje.

Kad je majka zatočenica straha

Nažalost, kod moje mame bilo je obrnuto. Stalno je bila u brizi, stalno me je upozoravala što bi se sve moglo dogoditi. Kakve me opasnosti čekaju. Sjećam se uvijek njenog zabrinutog lica, polusuznih očiju i plačljivog glasa. Bilo da sam putovala, bilo da sam polagala teške ispite na fakultetu, bilo da sam bila trudna, bilo da sam se vozila ne neki daleki put. Sva sreća u ono vrijeme nije bilo mobitela i interneta, jer mislim da bi me moja mama sigurno dnevno zvala po sto puta i još dodatno potpirivala svoj strah. Nije mi time baš iskazivala ljubav, razmišljala sam tada. Samo me je uznemiravala i stvarala nervozu. Svakom čovjeku a pogotovo djetetu treba sigurnost i razumijevanje. Tada sam donijela odluku da neću ponavljati njezin obrazac ponašanja. Jer, mislim da je pokazivanje straha kad si majka ustvari pokazivanje da postoje neke blokade ili barijere u iskazivanju ljubavi. Kao da je moja mama neke svoje probleme i dileme prelamala kroz pretjeranu brigu prema meni.

Teška iskustva ubiju ili očeliče

A nije da nismo imali briga i problema kroz njihovo odrastanje. Moj stariji sin je s tri godine teško obolio. Bolest nas je pogodila kao iz vedra neba. Bila je opasna, kronična i dugotrajna, bez garancije izlječenja. Ni u jednom trenutku majčinstva nisam pomišljala na loš ishod. Znala sam da će sve dobro završiti. Naravno, kada je trebalo u bolnicu, na teške pretrage bez znanog ishoda, na biopsiju jetre i donošenje odluke o uzimanju opasnih lijekova nisam ni trenutka dvojila. To moramo izdržati. To sam stalno govorila i mom sinu. Nikada na mom licu nije mogao vidjeti, niti u mom srcu osjetiti niti trunku straha, brige, panike ili neizvjesnosti.

Morate znati da strah ne možete sakriti. Izraz lica nije dovoljan. Važna je energija koju odašiljete iz srca i želuca. 

Mislim da nam je to u tom trenutku najviše pomoglo i da nas je na koncu i izvuklo.

Djeca trebaju vodstvo i sigurnost

Isto tako smo doživjeli šok kada je moga sina u centru grada, kao dječaka od samo osam godina, udario tramvaj. On je završio u bolnici, a po mene su došli u ured kako bi me odvezli k njemu. Nadalje, djeca su kao mala bila stalno boležljiva. Bilo je tu i sitnih kirurških zahvata, spašavanje slomljenog prsta, teških konvulzija i mnogih pretraga. Znala sam da mojoj djeci najmanje treba uspaničena mama, koja plače, koja ne vidi izlaz i koja se boji. Kako će to tek njima teško pasti. Djeca nikada od roditelja ne traže moć, niti čarobni štapić, niti njihov pretjerani majmunski angažman. Djeca isključivo od svojih roditelja traže ljubav i vodstvo. Ključna je ova riječ VODSTVO. Roditelji trebaju djeci pokazati da mogu izaći na kraj s opasnošću, neizvjesnošću i nepredvidivim situacijama. Pri tome trebaju slušati svoju intuiciju. Jer, roditeljima je ona posebno dana i  izoštrena. A sve to zajedno s ljubavi koju im pri tome iskazujemo, uz utješne riječi koje govorimo, znači SIGURNOST. Tko im to može dati nego roditelji? Samo oni.

Važno je da znate da kada su nam životi u opasnosti, utroba (intuicija) nadjačava glavu i to svaki put. Intuicija je nemjerljivo snažnija u usporedbi s logičkom tlakom. Intuicija vječno poučava i iako ponekad pošalje signal koji se ne pokaže tako važnim, sve što prenosi ima svoj smisao. Za razliku od brige koja vam trati vrijeme. Svi ljudi su sposobni biti intuitivni. Djeca pogotovo.

Vezano za ovu temu toplo preporučujem knjigu „Lijek za strah“, koja će vam ponuditi teoretska ali i praktična rješenja za uklanjanje straha i mentalnog sklopa koji stvara bolest nama, ali i svima oko nas.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.


Ja sam Alis Marić i diplomirana sam pravnica koja je vodila nekoliko ureda uprava inozemnih tvrtki, a ljubav na kraju pronašla u – knjigama. Rezultat te ljubavi je i projekt Čitaj knjigu. Obožavam miris knjiga, volim ih dodirivati, uživam u lijepim mjestima za čitanje, udobnim foteljama te mekom i mirisnom krevetu gdje se može opušteno čitati . Osobito volim – knjige preporučivati. Osim na web-u, Čitaj knjige možete pratiti i na Facebooku te na Instagramu.

svakodnevno_4tmnod