Svakodnevno

Svakodnevno Vijesti 24/7/365

Uz staru jozefinsku cestu, od Karlovca prema Senju, u ulici što stoji paralelno, nedaleko od centra Duge Rese, za taj kraj neobičan je prizor....

Uz staru jozefinsku cestu, od Karlovca prema Senju, u ulici što stoji paralelno, nedaleko od centra Duge Rese, za taj kraj neobičan je prizor. Iznenađene, za jedne srpanjske omare, natjerao nas je skrenuti s puta i stati. Poredane u nizu s jedne i druge strane ulice Kasar, stoji desetak zgrada, staro stameno naselje, austrougarska gradnja, niz visokih jednokatnica, uglavnom zapuštene, na njima davno ožbukani ukrasi od crvene opeke u formi vijenaca, nadvoja i prozorskih klupica, tipično za kasno 19. st.

Riječ je o utilitarnoj, nekad visokofunkcionalnoj arhitekturi, za ono doba u socijalnom smislu naprednoj, radničkom naselju u kojem su živjeli uposlenici Pamučne industrije, koju je koncem 19., početkom 20. st. ovdje podigao bečki industrijalac Jozef Jeruzalem.

Pamti bolje dane

Iza ulice Kasar, drugi red od jozefinske ceste, ostaci su starog parka engleskog tipa, uz njega, u stanju raspadanja, velika vila, nekad je tu bio teniski teren, fontana. Park je Jeruzalem dao napraviti kao zeleni antipod radničkom naselju.

I park i spomenute zgrade, gledajući današnju Dugu Resu i cijeli kraj, djeluju vremenski izmješteni; pamte neke jako davne i bitno bolje dane.

I sad je u Kasaru ponešto nasljednika nekadašnjih zaposlenika tvornice, neki od stanara i sami su bivši radnici Pamučne industrije, a nemali broj stanova zauzela je sirotinja kojoj je smještaj dodijeljen po socijalnom ključu. Nekoliko minuta hoda od Kasara, preko mosta nad Mrežnicom, Austrijanci su napravili još jedno radničko naselje. Narod ga je prozvao Inzl, od njemačkog – insel.

Inzl je nastao na umjetno napravljenom riječnom otoku, okružen Mrežnicom, brezama, javorima, kestenjem. Napravili su kanal za potrebe tvornice, pa je tako dio zemljišta ostao okružen vodom i naseljen.

Godine 1835. Duga Resa je zaselak od 30-ak kuća, veća su bila sela oko nje. Razvoj, rapidan, i za ovaj kraj neuobičajen, počinje 1884. kad Židov iz Beča, industrijalac Jeruzalem od odvjetnika Ivana Banjavčića, tadašnjeg karlovačkog gradonačelnika, za 8000 forinti kupuje mlin.

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

Štefica Štober živi u jednom od stanova velike vile

 

Utopijski socijalizam

Trebalo je nešto poslovne promućurnosti i zrno odvažnosti da u tada pretežno agrarnoj i relativno rijetko naseljenoj Hrvatskoj podignu pamučnu industriju.

Činjenica je, doduše, da je krajem već išla jozefinska cesta (izgrađena 1779.), a i željeznička pruga (1873.), dobra je i prometna povezanost s riječkom lukom, čiji značaj u ta doba sve više raste, te mogućnost da za tvornicu koristi energiju Mrežnice. Sve je to motiviralo Jeruzalema, koji ubrzo u investiciju uključuje još dvojicu industrijalaca, Wilhelma Anningera i Sigmunda Mendela, da na rijeci, kod Banjavčićeva mlina, izgrade Dioničko društvo Domaća tvornica predenja i tkanja pamuka Duga Resa.

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

 

U kolovozu 1884. počinje graditi tvornicu koja će do jučer selo pretvoriti u industrijsko mjesto.

Jeruzalem je ranije, u Heidelbergu, bio izložen idejama utopijskog socijalizma, dojmila su ga se razmišljanja Charlesa Fouriera, Roberta Owena, Henria Saint-Simona i Nilsa Hermana Quidinga. Tako formiran, odlučuje uz tvornicu graditi i radničko naselje, ne samo stanove za zaposlenike, već cijelu socijalnu mrežu za tada relativno ugodan život, nužne institucije. Tako nastaju Kasar i Inzl, uz radničke stanove tamo su i radnička blagovaonica, javna kupaonica, bolnica, dječji vrtić… Za to doba prosvijećeni kapitalist daje napraviti urbanistički za ono vrijeme humano osmišljeno industrijsko naselje. “Teoretičari urbanizma drže da je Jeruzalem u Essenu vidio uzor za naselje u Dugoj Resi, desetak godina prije ovog ovdje, Alfred Krupp je u Essenu planski izgradio radničko naselje Kronenberg. U to doba, kad radnici rade po 18 sati dnevno, maksimalno eksploatirani, to je bio rijedak primjer humanosti. Jeruzalem ne čeka radničke nemire, već radi tvornicu u kojoj se dalo – raditi, uz koju se dalo živjeti. Kasar i Inzl nude solidan smještaj radnicima. Svake bi jeseni besplatno dobivali drva za ogrjev, četiri do osam metara. Nisu plaćali ni struju. U svakoj je zgradi bilo po osam jednosobnih stanova, a sanitarni čvor je zajednički i po jedna kupaonica u prizemlju i na katu. U činovničkoj zgradi bila je i javna kupaonica. Besplatna. Tuševi, kade, topla voda, mogao je doći kupati se tko je htio, nije bilo namijenjeno samo zaposlenicima tvornice. Kako su nadograđivali centralu, ipak su bili neki nemiri, ali nije to bio veliki radnički bunt kakvih je bilo u tadašnje doba. Nije ni kasnije bilo velikih štrajkova u tvornici, makar je sindikat bio jak. Desetljećima kasnije su tu, u neko novo doba, kako se razvijao radnički i komunistički pokret, djelovali i Đuro Salaj i Đuro Đaković”, kaže Mladen Rakočević, arhitekt po struci, pročelnik gradskog Ureda za prostorno uređenje.

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

 

Postrojenje nekadašnje tvornice, hidrocentrala i slap od armiranog betona, nekadašnja radnička naselja Kasar i Inzl te vile u kojima su stanovali direktori čine intrigantnu, a derutnu arhitektonsku jezgru. Toliko neodržavanu da se neka stubišta naseljenih stambenih zgrada raspadaju, dok se penjete na gornji kat, pogled pada na, recimo, podne grede što vise s etaže na koju ste se uputili. Dio stanovnika 1990-ih je krenuo u otkup stanova. Neki su sada vlasnici, neki još u procesu otkupa, neki najmoprimci. Veći dio naselja Inzl i Kasar u vlasništvu je države, njima upravlja Ministarstvo državne imovine. Samo u Kasaru takvih je 114.

Nekoliko je zgrada renovirao Grad, no državna revizija, kaže Rakočević, zabranila je daljnje intervencije, jer stanovi su u rukama države. Tzv. mala vila, nekad dom vlasnika tvornice, uređena je. Grad ju je otkupio od države, potom renovirao, danas su u njoj Dom obrtnika i Turistička zajednica. Otkupljen je i ruševni donji mlin, gdje planiraju napraviti mini hidrocentralu.

Sporost ministarstva

“Nama je cilj obnoviti Kasar, konačno to je već pomalo i pitanje sigurnosti, neki dijelovi su jako derutni. Treba ga vizualno i sigurnosno staviti u funkciju, turistički to može biti jako zanimljivo. No, problem je što Grad nije vlasnik.

Proljetos smo poslali Ministarstvu državne imovine, ministru Goranu Mariću, fotodokumentaciju stanja zgrada, kompletan popis imovine s česticama, s molbom da se krene u obnovu tog kompleksa. Po našem je mišljenju rješenje da idemo u obnovu tripartitno, država, Grad Duga Resa i privatni vlasnici. To je zaštićeno kulturno dobro. Ili da se to bez naknade prebaci na upravljanje Gradu, pa da onda Grad može aplicirati na fondove EU ili neke natječaje u zemlji da se krene u sanaciju”, kaže gradonačelnik Duge Rese Tomislav Boljar.

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

Tomislav Boljar, gradonačelnik Duge Rese, kaže kako grad zagovara obnovu kompleksa

 

Ljuti se na “sporost Ministarstva, nekvalitetno baratanje državnom imovinom. Dogodi li se da država to proda nama, Gradu, nama bi trebalo 30 godina da skupimo sredstva za otkup toga i još 30 godina da nađemo novac da to uredimo”.

Iz Ministarstva smo na naš upit što će biti sa zgradama i stanovima u Kasaru i namjerava li država to obnavljati dobili šturi odgovor da su, kažu, “upoznati s problematikom naselja, međutim, cijelo je naselje proglašeno kulturnim dobrom te bilo kakva obnova zahtijeva suradnju s nadležnim Ministarstvom kulture. MIDIM ne može sudjelovati u obnovi predmetnog naselja, ali razmatraju se drugi modeli raspolaganja istim stanovima, uključivši i prijedlog Grada Duge Rese”.

Jasenka Profozić barem jednom-dvaput dnevno kuhinjski stolac iznese pred kuću, na tratinu. Sjedne tako i promatra rijetke prolaznike. Podbočena o stolicu, pred kućom čija je fasada samo četvrtinom obnovljena i tako ostavljena.

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

Jasenka Profozić najstarija je stanovnica Kasara. Rođena je u naselju početkom 1945.

“Pale su štenge, s one strane”, mahne glavom. “Ali, nitko ništa. Sve bi to trebalo krpati pomalo. Jer, od rupice dođe rupetina …”, rupčićem briše znoj što se cijedi s čela.

Uvjerena je, kazuje, da je baš ona u Kasaru najdulje: “To drugo su sada sve novi. To je sve došlo od svuda, odmahne rukom. “Ja sam jedina ostarjela ovdje. Ja sam ostala za sjeme nekadašnjeg Kasara”, smije se. “Tu sam rođena, 24. 1. 1945. Prošlo je k’o da nije ni bilo, k’o da sam jučer imala 14 godina. Tako je prošao život. Imali smo tu klupu, vani pred zgradom, tu se sedilo, više su se ljudi družili. Bilo je lijepo, svi smo bili skupa, a danas nitko s nikim neće, svak je sam.”

Završila je osmogodišnju školu u Dugoj Resi. Dalje nije išla. Jedino – raditi u tvornicu. Tako je s 56 godina dočekala mirovinu u Pamučnoj industriji.

Otac, Riječanin sa Sušaka, Antun Blokar bio je električar u Pamučnoj industriji. Doselio se oko 1930. “Da, bit će”, trenutak zastaje kao da samu sebe provjerava. “Mora da je bila 1930., jer ‘31. su se ženili. Mama je došla iz Bakra”, kasnije će nam pokazati i stan u kojem je cijeli život, s police pažljivo izvaditi fotografiju, “tatina i mamina slika s vjenčanja. On je i penziju zaradio u Pamučnoj. Cijeli život je bio tamo”.

Preuređenih i urednih 30-ak kvadrata u kojima su danas ostali ona i suprug, Karlovčanin koji je mirovinu zaradio u lokalnoj pekarnici. S njima su i četiri mačke koje drijemaju ispod drvene police. Mali je stan, ali teško joj se odreći i jedne. “Sve su mi pri srcu”, kaže. “A i meni je ovdje lijepo, meni je ovaj stan tako udoban. Ovi preko, njima je usred ljeta zima, a meni je baš udobno. I prije je ovdje bilo udobno. Mama je uvijek pjevala. Ajoj, kaj je volila onu pjesmu ‘Sve ptičice iz gore’. Mama je štrikala, delala sve živo. Tata je znal reći da je mama uvijek imala punu kuću ljudi. Kumovala je svima. Mama nije nigdje radila, osim što je po cijele dane radila po kući. Uvijek smo živjeli dobro s tatinom plaćom. Njih dvoje, ja i brat. Mama je umrla istu godinu kad sam se udala i kad sam rodila malog, 1977. Tako da bio je i sprovod, i porod, i vjenčanje.”

Stan je otkupila, ima tome dosta. Više ne pamti točno niti za koliko. “Pošto će sad ljudima prodavati ne znam, ne znam kaj taj Marić čeka da to riješi. Koliki stanovi stoje prazni, urušavaju se…”

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

 

Sadili platane

Nekad je Kasarom, u ona vremena koja ni naša sugovornica ne pamti, vodio dvostruki red kestena. Potom su posjekli kestene, ostale su platane. “Kakve smo mi ovdje krasne platane imali, velikeee”, u pokušaju da ilustrira digne desnicu, podbočivši je lijevom u laktu, visoko u zrak. “Jedne godine ih je nevrijeme iščupalo, pa su ih sasjekli, morali su, bilo bi palo na zgradu.”

“Nisu slučajno sadili baš platane. Prije su ceste bile pune prašine. A list platane luči eterična ulja koja povoljno djeluju na dišne organe, također pomalo je ljepljiv, zadržava prašinu, a u tim tvornicama koje prerađuju tekstilna vlakna ima dosta prašine. Zato je platana dobra, dvostruko”, kazuje Jura Ćunović, inženjer i zaljubljenik u povijest, ovih dana upravo završava knjigu o povijesti Duge Rese.

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

 

Platane je po Kasaru i obližnjem parku dao zasaditi tadašnji direktor predionice August Sthlarzbach. Zanimljivo je, spominje Ćunović, da je Sthlarzbach u predionicu stigao 1888. na mjesto običnog radnika, a za godinu dana postao je direktor i predionicu vodi do umirovljenja, 1928. Do 1960-ih u parku je bilo i stabala banana. U jesen su ih vadili i čuvali u rasadniku, svako proljeće vraćali natrag u park, na isto mjesto.

Velika vila ponad parka izgleda kao staro ladanjsko zdanje koje nitko nije taknuo otkad je Jeruzalem gradio. Makar, nije baš tako. U njoj je dječjeg smijeha, ponešto života. Na oronulim stepenicama sa sjevernog ulaza igraju se djevojčice nad kojima bdije baka Snježana Ostarčević. Kroz prozor je glavu pomolio suprug joj Vladimir. Upućuju nas na Vladimirovu majku, Ana Ostarčević ima 80 godina, nije se ovdje rodila, ali je sa 16 došla, udala se za radnika u Pamučnoj industriji.

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

 

“Otplatila sam stan Ministarstvu državne imovine, Mariću”, 108 kvadrata danas je u njezinu vlasništvu. Debeli zidovi, stropovi od 3,5 metra. “Sada je tu ugodno, nije ni loše za život. Mijenjali smo instalacije, obnavljali koliko smo mogli i što smo mogli”, kaže Ana, “Makar u zgradi je stanova u ruševnom stanju, ljudi koji žive od socijalne pomoći. Ovo je kulturno dobro i netko bi morao voditi računa o tome da se obnovi.”

Godine 1945. u zgradi je OZNA imala zatvor. “Tamo se ulazilo, na ovaj izlaz išlo van, kad su ljude prebili, vodili bi ih ovde, kroz podrum, čovjek nije znal gdje je, dobil je batina i nije znal za sebe. Hodnici su bili tak veliki da se seljački čovjek zbuni. To je meni pričao čovjek koji je tu stanovao, na izbočenju vile, Mato. Nisam plašljiva, ima boga, pa se tak treba i ponašati… Prije je na zidovima bila uljena boja, zatočenici su ispisivali svoja imena, onda su 1950-ih ovi iz općine brisali”, trudi se, kaže, živeći tu, o tome ne razmišljati previše.

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

“Kad se mijenjao krov na zgradi, to smo napravili iz pričuve. Ali, naša susjeda, recimo, nije otkupila stan, pa onda pričuvu plaća državi, a mi pak pričuvu plaćamo predstojniku stanara.” Objašnjava kako su gradili i pregrađivali, na mjestu nekadašnje kupaonice, pokazuje, danas je spavaća soba. “Ono gdje su nekad luksuzno živjeli inženjeri, nakon 1945. komunisti su prekrajali, zbubali bi po ko zna koliko familija u jedan bivši stan. Za Aningera su tu bila dva stana, svaki je imao svoj ulaz, svoju etažu…”

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

 

Multikulti Duga Resa

U Gradu kažu da uskoro kreću u uređenje parka koji danas nosi ime Franje Tuđmana i kojim sada dominira nedavno obnovljeni veliki spomenik NOB-u. “Spomenik nikad nije bio žrtvom vandalizma i političkih neistomišljenika, bilo ga je uništilo vrijeme, postavljen je 1955. Na našem području 13 je spomenika NOB-a i niti jedan nije nikada bio uništen”, zadovoljno će gradonačelnik Boljar.

Otvorenost grada na čijim je fasadama, unatoč nedavnom ratnom stradanju, i dalje ponegdje vidjeti i stare grafite u čast “bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti Jugoslavije”, tumači upravo poviješću, nastankom koji opet vodi do Pamučne industrije. “Društvo je ovdje oduvijek multikulturalno”, kaže Boljar.

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

 

Njegov je djed bio Grobenski, Poljak koji je prvo stigao u zagorsku Bednju, a otamo u Dugu Resu, raditi u Pamučnoj industriji. Baka je, pak, Slovenka. “Ovdje su nekvalificirani radnici došli iz okolice, susjednih sela, ali su majstori, zanatlije bili Česi, Poljaci, Nijemci. Duga Resa je tako u startu nastala kao multikulturalna sredina.”

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

Dio stanova u naseljima Pamučne industrije njihovi stanari su otkupili, no najveći dio je i dalje u vlasništvu države. Čak 114 stanovnika su najmoprimci u državnim nekretninama

 

svakodnevno_4tmnod