Dva dana prije nego što će otići iz Zagreba, s neutvrđenom količinom opljačkanog židovskoga, srpskog i hrvatskog državnog zlata, Ante Pavelić na stubištu zgrade Hrvatskog sabora susreće Đuru Kumičića, saborskog kvestora, što će reći pompozno tako nazvanog visokog činovnika, sa sitnim financijskim prinadležnostima, kojemu nabrzinu predaje na upravu Zagreb – kao svoju poluistrošenu zahodsku četku – sa zadaćom da je prenese dalje, prvoj sljedećoj vojsci koja naiđe, dakle partizanima. Premda su njih dvojica kolege odvjetnici, udaljeni su onoliko koliko dva čovjeka, ili čak dva pripadnika iste životinjske vrste, udaljeni mogu biti. Ante Pavelić, osnivač Ustaškog pokreta, Ličanin, sin oca Mile, pružnog radnika, i matere Marije, nepismene seljanke, rođen po očevoj službi, u bosanskom selu Bradina, pod Ivan Planinom, krvožedni je i bezosjećajni razbojnik, uz Iona Atonescua, conducătora rumunjskog, možda najodvratnija figura u cjelokupnom Hitlerovom zvjerinjaku s egzotičnih rubova Europe. Đuro Kumičić, pak, maleni je sin jednoga od velikih hrvatskih očeva. Otac Đurin, književnik je Eugen, rodom iz bajkovitoga Brseča, minijaturnog istarskog gradića nadnesenog nad Kvarner i nad plavetnilo svih spojenih mora svijeta. Pisao je povijesne romane, utemeljio je naturalizam unutar hrvatske književnosti, pokušavao biti naš Flaubert i naš Zola, u čemu su mu granicu činili njegov nepotpun talent i tijesan svijet iz kojeg je ponikao, a koji je on tako svesrdno i štedro nastojao širiti. Bio je, Eugen Kumičić, jedan od onih hrvatskih pisaca s razmeđa vjekova, prema kojima je ovaj čitatelj još od ranogimnazijskih dana pomalo i ganuto osjećao veliku blagonaklonost. Nedorastao, recimo, Anti Kovačiću, a o pjesniku Kranjčeviću da i ne govorimo, ali s obojicom imao je nešto zajedničko. Bio je pravaš. Kao što je tobožnji pravaš bio i Ante Pavelić. I kao što će pravaš biti i njegov sin Đuro.
Dragan Lukić Luky
Naš glazbenik doživio je 1988. kliničku smrt, a nakon 13 godina vraća se na scenu : Vidiš da svjesno napuštaš tijelo
S NJIM JE I PRVA DAMA MELANIA
FOTO Stručnjak za čitanje s usana otkriva što je to Trump rekao Kate Middleton kad je stigao u posjet kraljevskoj obitelji
Eugen Kumičić život je završio u Zagrebu 1904, s navršene jedva pedeset i četiri. Više je puta biran za saborskog zastupnika, borio se protiv madžarona, a svojim je ugledom doživotno obvezao svog sina Đuru. I bilo je posve prirodno da sin potpredsjednika Čiste stranke prava, posljednje pravaške stranke koju je vodio Ante Starčević, i sam bude pravaš. I da, recimo i to, jedan vrlo markantni, ustvari najmarkantniji segment tragične hrvatske uvertire u dvadeseti vijek, mine mimo njega. Dok je 1919. sva Hrvatska uzavrela oko Stjepana Radića s jedne, i oko komunista s druge strane, nakon čega je uslijedio niz razočaranja i poniženja južnoslavenskim ujedinjenjem, u kojemu su ratni pobjednici nadvladali ratne gubitnike, Đuro Kumičić se tvrdoglavo dosljedno, a pomalo i s nekom malograđanskom računicom, držao svoga obiteljskog pravaštva. I kao što su u Zagrebu postojali šusteri, poplunari i šnajderi, koji su, prenoseći zanat s naraštaja na naraštaj, stvorili svojevrsni obiteljski i narodni nauk, tako je i Đuro Kumičić bio pravaš. Ali kada su toliki oko njega postali ustaše, i kada se nekako prirodnim smatralo da je jučerašnji pravaš po nekom automatizmu stvari danas ustaša, on se i dalje držao svoga.
Pavelića je na skalinama mogao i izbjeći. Čak ga je mogao i odbiti, jer nije to bila neka važna ponuda. Ako bi ga bilo strah odbiti, mogao je naprosto pobjeći od ponude. Ali Đuro Kumičić je prihvatio, pa je sljedeća dva-tri dana nosio glavu u torbi. Činio je hrabra djela i pokušavao spasiti grad, dok su preostali luburićevci naokolo klali i ubijali, i dok je – makar i u glasini, ali vrlo uvjerljivoj – Zagrebu prijetilo potpuno uništenje. Pritom, premirao je od straha od nailaska partizana. Njegova hrabrost bila je silna, jer nije potjecala ni od snažnih uvjerenja, ni od golemog osobnog integriteta. Đuro Kumičić zapravo je bio zagrebački malograđanin, bio je klajnbirger o kojemu je Krešo Golik mogao snimiti film, e da su se ikad u nas mogli snimati filmovi o ljudima poput Đure Kumičića. I nakon što je svom gradu učinio dobra djela, pa ga predao partizanima, neko je vrijeme bio u zatvoru, a potom je živio u onoj u se posve zatvorenoj zagrebačkoj anonimnosti, na žalost posve neprobojnoj za zagrebačku književnost.
FOTO Ovo su svi kandidati nove sezone ‘Života na vagi’
Ali zašto je Anti Paveliću, nakon što je ugrabio zlato i nakon što je hrvatsku mladost obukao u ustaške uniforme – sada već zajedničke odore jednih istih Hrvatskih oružanih snaga – da se zakrinkan njima, možda u monduri časne sestre, štakorskim kanalima provuče sve do Argentine? Zašto je tom krvoločnom gangsteru, čije djelo danas naokolo slave neka nevina dječica, bio potreban taj tragikomični čin legalnog prijenosa vlasti? Od njega, Poglavnika, na kvestora Đuru, pa na one koji sutra dolaze?
Đuro Kumičić jedan je od likova knjige “Osam dana u svibnju”, Borisa Rašete i Gorana Gavranovića, koja uz historiografska i memoarska djela, kao i dnevnike, i uz povremeno korištenje odavno već opustošenih i okljaštrenih bivših policijskih kartoteka i sudskih dokumentacija, donosi pripovijest o kraju jednoga rata, viđenog iz perspektive ljudi koji su kraj i doživjeli. Knjiga je zanimljiva i uzbudljiva, povremeno i zabavna, a autori njome pokušavaju nadoknaditi nešto što je u najvećoj mjeri odavno već nenadoknadivo: autentično iskustvo povijesti, bez kojeg je nemoguće preživjeti vječnu jučerašnjicu.
SUMNJA NA JOŠ EKSPLOZIVA
FOTO Duge cijevi na ulicama Münchenu: Građanima zabranjen prilazak, hitno zatvoren i Oktoberfest
veliki pregled
Što se sve nosilo ovog rujna na zagrebačkim ulicama? Donosimo veliku galeriju najboljih kombinacija
usporava starenje i topi masnoće!
Ako želite poboljšati svoje zdravlje svaki tjedan, jedite ovih 5 vrsta voća, savjetuju doktori
briše godine s lica
Holivudska tajna mladolikosti bez estetskih tretmana: Isprobali smo rutinu koja garantira rezultate i iznenadili se
Roditelji, oprez!
Sve što treba je jedna fotografija, a šteta može biti nepopravljiva
Stiže velika pozitivna promjena za hrvatske umirovljenike: ‘To zaista ide iduće godine u proceduru’
