Josip Mlakić: Povratak Josipa Filipovića
Fraktura, Zaprešić 2025.
Pukovnik HVO-a vraća se kući nakon sedamnaest godina provedenih u zatvoru, po presudi tribunala u Haagu. To je osnova radnje Mlakićeva romana. Okolnost dovoljna da se iz nje rasplete velika priča. S jedne strane, početni motiv, zadan već u samom naslovu – “Povratak Josipa Filipovića”, sugerira asocijaciju na Krležin klasik. Na njoj pisac inzistira na prvim stranici-dvije romana, ali je odmah zatim napušta. Važno je tek da se naglasi kako je povratnik opet čovjek svoga vremena. Dok je Latinovicz neostvareni slikar, intelektualac izgubljen u buri epohe, koji je u potrazi za identitetom, Filipović je neostvareni literat, profesor germanistike, koji je robijao za nešto što zapravo ne postoji, ali je čovjeku da pronađe način bivanja u tom nepostojanju.
FOTO Žanamari slavi 44. rođendan, pogledajte kako se mijenjala tijekom karijere
S druge, pak, strane, čitatelja sve do kraja ne napušta osjećaj da je ovo Mlakićeva autobiografska pripovijest. I to jedna od onih najdelikatnije vrste. Jer pisac ne piše o onom što mu se stvarno događalo, nego o onom što mu se vrlo lako moglo dogoditi. Glavnog junaka oblikuje prema vlastitoj naravi i interesima – pukovnik je ozbiljan čitatelj, jedna od prvih stvari koju čini nakon slijetanja u Zagreb jest posjet knjižari – a u pripovijesti romana predstavlja sudbinu koju je sam on, autor, uspio izbjeći. Josip Mlakić kao građanska osoba ratni je veteran, s vrlo ozbiljnim i teškim ratnim putem, otamo gdje su se vodile neke od najkrvavijih borbi u ratovima devedesetih. Ali nije bio pukovnik, nije bio zapovjednik, niti je po zapovjednoj odgovornosti, kao njegov glavni junak, mogao dopasti Haaga. Kako je zapovjedna odgovornost u neregularnim, prljavim ratovima prilično sumnjiva kategorija, o čemu smo svojedobno štošta mogli naučiti, jer stvarne linije zapovijedanja nikad nisu istovjetne s formalnim hijerarhijama, tako je postojala, i u fikciji postoji, prilično široka lepeza mogućnosti da se dopadne suda za ratne zločine. Što opet ne znači da je taj sud neispravan i nepravedan: on samo pokušava da u regularno stanje dovede svijet koji je otpočetka krivo postavljen. I onda ponekad nedužni opet bivaju žrtve.
Je li pukovnik Josip Filipović nedužan? To se ne zna. Kao da, na neki način, ni on u to ne može biti siguran. E sad, kada ovako o tome govorimo, nekome se olakom može učiniti da pisac relativizira krivnju za ratne zločine, ili da ponesen domoljubnim zanosom heroizira osuđenika koji je iza rešetaka proveo sedamnaest godina. Ali nije ni jedno ni drugo. Stvar je mnogo kompleksnija.
“Povratak Josipa Filipovića” prvi je ozbiljan književni tekst na hašku temu, ili na temu haškog osuđenika, i to ne samo u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj književnosti. Ali on se naprosto ne bavi ni pitanjima ratnih krivnji, ni time što je to u čovjeku što ga čini zločincem. (Ako ćemo i o tome, time se Mlakić bavio u nekim drugim svojim prozama…) Ono što je njegova tema jest vrlo tanka i propusta crta između životne normalnosti i običnosti, i potpune abnormalnosti, egzistencijalnog i društvenog kraha. Pišući vlastitu pripovijest, Mlakić piše o samoj biti rata, o tom izvanrednom stanju u čovjekovu životopisu.
U pozadini, “Povratak Josipa Filipovića” roman je koji govori o tome što znači biti bosanski Hrvat, pripadnik naroda koji je pred neumitnim nestankom, a dio je šire hrvatske etničke cjeline, u kojoj je savršeno neshvaćen. Prizori Zagreba, opustošeni i urušeni bosanski zavičaji, i tamo moteli s beznadnim prostitutkama, obavještajci, pratitelji, slučajni prolaznici, prizori jednoga nama poznatog svijeta, u Mlakićevoj su izvedbi dati na stilski savršeno uobličen način. Ovakvo pisanje izuzetak je u hrvatskom jeziku. Svjesni će ga, međutim, biti malobrojni. Jer ih je malo ostalo kojih se doista tiče ono o čemu ovaj pisac piše.
Umiranje za domovinu
Ovako pukovnik: “Uzdao se da je to privremeno, da će vrijeme učiniti svoje, kada njegov povratak postane stara, prežvakana priča. Kao i umiranje za vlastitu domovinu. Ta isprazna fraza postojala je isključivo u glavama lunatika koji su živjeli u lažnom, bajkovitom svijetu ideja, opsjednuti praznim idealima kojima su prikrivali žalosnu mentalnu plitkost, koje su u tom pomaknutom svijetu bile izlika za sve, pa i za ratne zločine. Većina tih lunatika zasigurno nikada nije izbliza vidjela ljudsku krv i trzaje umirućih, jer bi ih to zauvijek izliječilo od sličnih uvjerenja, niti su ikada, u što je bio čvrsto uvjeren, osjetili dodir ledenih kandži straha koje sapinju um i tijelo.”
Vrijeme, naravno, neće učiniti svoje, nego će samo dalje rašivati spone među svjetovima, i tako će se širiti procjep između dva neumitno i trajno razdvojena vremenska toka. U osobnom smislu: tu razdvojenost čini sedamnaest godina zaostajanja u jednom životu. Vrijeme taman takvo i toliko da svijet koji je bio tvoj prestane postojati i s ove, i s one strane bosansko-hrvatske granice. U društvenom, pak, smislu razdvojenost se povećava, jer ona postaje način života. I njegov povratak za njih nikada neće postati stara priča, jer legende i vjerovanja ne zastarijevaju. Ili je njegov povratak stara priča, kao što je i Biblija knjiga starih priča. Pukovnik će živjeti, ako za njega bude života, okružen živima koji su odavno već umrli za domovinu.
Maja Šuput iznenadila obožavatelje modnom kombinacijom, kaubojski šešir privukao je puno pozornosti
Vaš preglednik ne omogućava pregled ovog sadržaja.
WOW!
FOTO Pogledajte ovaj luksuz: Prodaje se unikatna vila na Korčuli, višestruko nagrađivana, ima i krovni bazen
prepoznajete li nekoga?
Ovi horoskopski znakovi imaju najdvoličniji karakter – s njima nikad ne znate na čemu ste
SLAVI 54. ROĐENDAN
Goran Ivanišević: Taj čovjek mi je uništio život, uništio moje snove… Zbog njega nisam mogao zaspati
Wow efekt
Stara majica, malo alkoholnog octa i kora citrusa napravit će čudo vašem hladnjaku
Revolucija je stigla
Tvrtke koje ovo ne usvoje nestat će. Evo što svi uspješni već rade!
U srijedu 17. rujna provjerite račune: Gotovo 150.000 građana u Hrvatskoj dobiva novčani dodatak
