Čekala su ta dva jaja cijelu nedjelju na stolu. Jedno crveno, drugo plavo. Iz košarice su se vadila ostala jaja, natjecanje u tucanju zabavilo je okupljene, ali crveno i plavo jaje ostala su netucnuta.
Već je pala noć, tmurni oblaci nadvili su se nad grad, kad su u sad mračnu prostoriju s jajima ušle dvije figure u crnom. Prva viša, onako odlučnog koraka, krenula je prema stolu i zauzela svoje mjesto. Niža figura uskoro sjede preko puta njega.
Svijetla se pale, Zoran Milanović i Vladimir Šeks sad se gledaju oči u oči.
– Zašto si nekidan kazao da ti se gadim, da sam kao Charlie Chaplin, da sam dvorska luda? – upita prvi Milanović Šeksa.
– A zašto si ti kazao da meni treba oduzeti flašu? Da sam bio pijan kad sam pisao Ustav? – odgovara na pitanje pitanjem Šeks.
Obojica uzimaju veći dah. Napetost je na vrhuncu. Uskoro će zaroniti i u prošlost…
– Zašto si govorio da sam protuha, hulja, nitkov? – podsjeća Šeksa na njegove izjave Milanović.
– A u redu je kad ti mene nazivaš Čingi Lingi Superhik Sova Šeks? uzvraća Šeks.
Shvaćaju i jedan i drugi da ovako ništa neće postići. U sukobu su godinama, svađali su se oko svega i svačega, a dan je bio dugačak.
Pogled im odjednom skrene na dva jaja s početka priče.
– Tucanje? – zaiskri Milanoviću u očima dok to govori.
– Tucanje! S ushićenjem uzvrati Šeks.
Zoran poseže za crvenim, Vladimir za plavim. Kreću opipavati jaje. Ključno je odabrati s kojom stranom ćete napasti, a gdje će vas udariti. Ništa se ne prepušta slučaju. Tu će im dobro koristiti iskustvo iz politike i diplomacije.
Sad treba odlučiti i tko je prvi na potezu. Ali bitno je da razgovaraju, da tu ne padaju uvrede. Uz čašicu (razgovora) sve se može riješiti…
– Dajem ti prednost – u jednom trenutku odlučno izgovori Milanović.
– Ne, ne. Ne treba meni nikakva prednost – odgovara ratobornim tonom Šeks.
Ne mogu se odlučiti. Jaja su već znojna koliko im stoje u rukama. A i gladni su.
– A što kažeš da odustanemo od tucanja? – pita ga Šeks.
– I od međusobnog prepucavanja? – odgovara Milanović.
Kreću s guljenjem ljuske jaja, slažu se da su jako ukusna kad su ih probali, noć je zamijenio dan… Dogovorili su novi odnos, nad hrvatskom političkom scenom svanulo je sunce. Ništa više neće biti isto…
– Od sad samo pošteno i s puno poštovanja – zaključuju obojica dok izlaze na pustu ulicu. Odmah stavljaju crne naočale i osmijehnu se jedan prema drugome. To je još jedna stvar koju dijele, nesklonost prema suncu u očima.
Ali svoj novopečeni savez žele i nekako ovjekovječiti.
– Sad još samo trebamo naći neku sjekiru da je simbolički zakopamo – poručuje Milanović.
– Ali gdje ćemo je nabaviti? Prerano je, a i danas ništa ne radi – kaže mu Šeks.
Odlaze sretni, ali i pomalo razočarani spavati. A onda se bude i shvaćaju da je sve ovo bio samo san, da su ovakve stvar moguće samo u snovima i na 1. travnja.
Aprililililii!
