U prodaji je knjiga “Uvijek ćemo imati Portugal – od ponora do svjetskog trona” autora Sanjina Španovića, koja se može naručiti na www.rukomet2003.com. Autor je na više od 150 stranica opisao put hrvatske rukometne reprezentacije od posljednjeg mjesta na Europskom prvenstvu 2002. do svjetskog zlata 2003. Ovo je izvadak iz knjige…
Prije same utakmice, braća Martin i Gonzalo Viscovich prilaze Nikši Kalebu i Goranu Špremu. Gledajući njihova prezimena naša su se lijeva krila prije tog susreta i sama pitala čije korijene uopće vuku. Problem je bila i jezična barijera koju će probiti Eric Gull, tada jedini pravi profesionalac u redovima Argentine koji je prevodio sa španjolskog na engleski.
Na kraju se ispostavilo da je njihov djed Antonio s majkom i bratom otišao iz Pule u Argentinu još tamo dvadesetih godina prošlog stoljeća. Imao je tek pet godina, a njegov sin Jorge te ova dvojica unuka poslije nikad nisu posjetili Hrvatsku unatoč velikoj želji. Kalebu i Špremu prišli su moleći nešto od Hrvatske za uspomenu, za poklon djedu.
Červar: Argentina je bila moj poraz
– Nama je srce bilo ogromno, da oni nešto osjećaju za tu Hrvatsku. Mislim oni jesu bili Argentinci, i naravno da ih ti razumiješ što igraju za Argentinu, ali oni su svejedno imali tog nekog poštovanja i nekog osjećaja za domovinu svojih djedova i prišli nam s tom molbom – prepričava Nikša Kaleb.
Kako je počela utakmica, taj osjećaj pripadnosti je nestao. Jedan je brat utakmicu završio s četiri, a drugi s tri pogotka. Prevoditelj Eric Gull zabio je najviše, deset pogodaka. On je tada bio prvotimac moćne Barcelone i zapravo jedini kojeg su naši reprezentativci, stručni stožer i rukometni poznavatelji poimali. Ostali su jednostavno bili nepoznanica, potpuna egzotika.
Foto: Zeljko Lukunic/PIXSELL
Pa i za Linu Červara koji će u razgovoru za knjigu priznati da je u životu imao sve videokazete suparnika koje je analizirao, osim te Argentine. U njegovoj garaži bilo je na stotine VHS kazeta, ali o ovim suparnicima nije ni on, koji je sav bio u rukometu, znao ništa.
– Ubije nas ta Argentina. To je bio moj poraz – kazat će Červar 20 godina kasnije i nastaviti s obrazloženjem te rečenice:
Goluža i Džomba promašili su 6-7 penala
– Obrana je sve. Ja sam mislio da je dovoljno i s alternativnim igračima, odnosno da ne krenemo odmah s najjačom postavom. A oni su nas baš iznenadili, sve je išlo na toj utakmici naopako. Jesmo mi vodili, ali vidjelo se koliko smo dekoncentrirani, jedno šest penala smo izgubili. Kada stvari počinju ići naopako, a krenule su tada, mnogi misle da je u tijeku igre to samo tako okrenuti, da će se svi preporoditi i to je to. Kada počne loše, e onda je uglavnom teško istog dana okrenuti priču – govori Červar.
No, Červar je u svlačionici priču mijenjao prije i poslije te utakmice s Argentinom, prisjeća se Renato Sulić, koji opisuje te situacije.
– Prije utakmice Červar je došao i održao zadnji govor u kojem je rekao da smo svi njegova djeca, da je ovo obitelj koja je čudo, da bi on za nas napravio ne znam što sve ne. Očekivanja su da pobijediš Argentinu, vodiš 6 ili 7 razlike. Ali odsjekle su nam se noge, ti si zadnji u Europi. I kad je završila utakmica kako je već završila, on je opet izvadio one izreske iz novina i počeo govoriti da su novinari imali pravo, da sve što se pisalo o nama je istina, da mi nismo ekipa, da smo mi razbojnici obični – govori Sulić na kojeg se nadovezuje u razgovoru Mirza Džomba rečenicom kako će 90 posto ljudi razmišljati da je to bio motivacijski govor.
Foto: Željko Lukunić/PIXSELL/N1 Screenshot
– Mislim da to nema veze s motivacijskim govorom – odrješito će Sulić:
– Kako to može biti motivacijski govor nakon utakmice u kojoj, istina je, ti si izgubio od Argentine, ali vodio si šest razlike, ali promašili su Goluža i Džomba tih šest ili koliko već penala i nije išlo. Dogodi se, ali da se odmah ide pljuvati po nama koji smo klinci, da smo katastrofa, da smo razbojnici, ne znam kako je to mogao biti motivacijski govor. To da napraviš čovjeku od 40 godina, pa glavu bi ti zavrnuo.
Zavrnuo je par lopti i Mirza Džomba na crti od sedam metara, ali nisu pronalazile put u mrežu.
Balić: Metličić nije trebao dobiti crveni karton
– Kako sam ja palio one penale… I onda je Keta Goluža promašio jedan, dva, pa onda i Dominiković. Davor pogodi čovjeka u trbuh. Znači, odrezale su nam se noge, završava utakmica, a tebi pred očima mrakača. Svi bi gas u svoju sobu se zatvorili, sakrili. Samopouzdanje ti je na minus 43 – govori Džomba.
Nikakvog samopouzdanja u tom trenutku nije bio ni Ivano Balić. Kaže kako su u tom trenutku bili baš razočarani u sebe.
– Prva misao većine nas je bila kako ćemo se vratiti doma. Majko mila, bili smo već zadnji, a sad smo izgubili od Argentine, pa to je ono, smak svijeta. A znaš da si bolji, znaš da si 40 minuta kontrolirao utakmicu, a ovih 20 zadnjih minuta, ni dan danas ne znam što se dogodilo. Sve je bilo ok do te 40. minute, ako smo i imali grešaka na otvaranju u tom trenutku misliš, ajde, prva je utakmica, malo si u grču, ali ide sve dobro. I onda Pero Metličić dobije onaj crveni karton koji nije ni trebao biti. I svejedno još nekih pet, šest, sedam minuta smo mi igrali ok. Nije to ni podcjenjivanje protivnika, ni taj neki hrvatski mentalitet. Jednostavno, blackout neki. Igrao sam ja još par takvih utakmica i jednostavno ne možeš ti tu ništa. Evo primjera, u Njemačkoj sam u deset minuta izgubio osam razlike prednosti, bilo je na poluvremenu 20-12 i u 40. minuti na semaforu 20-20. Nema tu objašnjenja – prepričava Balić i odmah naglašava da nitko nije krivio nekoga drugoga za poraz nakon te utakmice, uz pitanje samom sebi, a i svima:
– Tko zna što bi bilo da se nije dogodila ta Argentina.