Predrag Spasić (57) imao je sve. Igrao je za Real Madrid i reprezentaciju Jugoslavije s kojom je nastupio na SP-u 1990. godine u Italiji gdje su ispali u četvrtfinalu od Argentine. Nogometna karijera preokrenula mu se preko noći nakon što je zabio autogol protiv Barcelone, a život mu okrenuo naglavačke nakon što je sav novac uložio u jedan propali projekt. Bankrotirao je, a posljednjih godina preživljava s 400 eura radeći u jednom skladištu.
Njegov vapaj za pomoć prenijeli su i španjolski mediji, a za SportKlub je pojasnio svoju životnu situaciju.
– Uložio sam u jednu firmu neka sredstva koja su mi zbog bombardiranja i svega onoga što se događalo propala, doživio sam financijski gubitak. Poslije toga sam se razočarao. Pao sam u neku letargiju, depresiju i još neke dodatne loše stvari su se dogodile u mom životu, tako da sam se jedno deset godina borio sam sa sobom i uz pomoć obitelji, mog brata Bojana i jedne doktorice koja mi je puno pomogla, uspio sam se stabilizirati i pobijediti depresiju.
Savjetovao je i druge sportaše da ne dočekaju njegovu sudbinu.
– Postoji i druga strana medalje vrhunskog sportaša. Ja sam tu priču osjetio na svojoj koži i savjetovao bih mlade ljude da baš o tome brinu kada završe karijeru, da ne dođu u neku sličnu situaciju u koju sam ja dospio.
Danas radi u jednom skladištu s odjećom.
– Sada sam sasvim normalan i danas drugačije gledam i cijenim neke stvari. A u tom periodu sam radio i neke pogrešne, koje su baš loše utjecale na moj privatan život i društveni. Radim u jednoj firmi koja se bavi uvozom robe iz Turske, tu sam kao neki pomoćni radnik koji distribuira dalje širom Srbije.
Karijeru u Realu uništio mu autogol
Na nogometnom vrhuncu bio je 1990. godine poslije SP-a kada je potpisao za Real Madrid. Na Santiago Bernabeu bio je samo jednu sezonu, a utakmica koja mu je promijenila život bila je ona protiv Barcelone u kojoj je zabio autogol. U brojnim izborima navijača tada su ga proglasili najgorim igračem ‘kraljevskog’ kluba svih vremena, a kasnije je priznao da ga je to dotuklo.
– To je jedina stvar koju bih promijenio da mogu. I što sam relativno mlad prestao igrati, a prestao sam sa svojih 30 godina. Ta ružna uspomena zbog autogola me je stalno proganjala i ostavljala loš pečat. I sada kad pogledam taj gol, djeluje mi nestvarno da mi se onako nešto dogodilo. Ali… izgleda da se i takve stvari nekad događaju. Golman Pedro Haro je krenuo na loptu i rekao da je njegova. Zaklonio me je i ja sam bio zatečen, hoću li tamo ili ovamo i ne znam, postavio sam glavu baš gdje ne treba. Najgore mi je bilo kad su navijači Barcelone skandirali moje ime. Pobijedili su nas tada 2:1. Da, na tako velikom derbiju gdje se svaka greška gleda… znam da je predsjednik Mendoza bio ljut, pa me je sklonio, nisam igrao sljedećih pet utakmica. Bilo je i u novinama, kao ’ne znam što je Spasić htio u tom trenutku’. Da nije došao Antić najvjerojatnije više ne bih ni dobio šansu da pokažem sebe u boljem svjetlu.
Karijeru je završio s 32 godine u Radničkom iz Kragujevca 1997. godine, osim za Real Madrid i Partizan, igrao je za Osasunu, Atletico Marbellu. Otišao je iz nogometa, ali razmišlja o upisu trenerske škole.
– Pa kad mi se sve to dogodilo, malo više sam se povukao u sebe jer sam krivio samog sebe što sam dozvolio da se meni to dogodi. I onda sam se sklanjao od ljudi, bilo me je iskreno i sramota svega. Tako da je neko vrijeme prolazilo. Sada imam 58 godina, možda upišem i završim trenersku školu. Tko zna.
Najčitaniji članci