Nije zbunjujuća ta opća radost s kojom je svijet, sklon i nesklon ovoj reprezentaciji, dočekao odluku regenta Fernanda Santosa da portugalskog nogometnog princa u utakmici osmine finala protiv Švicarske ostavi na klupi za rezervne igrače, među mlađarijom i pučanima nedostojnim prinčeve veličine. Ljudi rado zaviruju u bračne postelje kraljeva i careva, sudjeluju u njihovim privatnim životima, razvode ih i vjenčavaju, promatraju njihove procesije, mimohode i sprovode, zagledaju im se u lica: plaču li, imaju li bubuljicu, dlaku koja je za jutrošnjeg brijanja izbjegla britvi, muče li ih problemi sa žuči, osjetljivost na tešku hranu, jesu li alergični na penicilin, na polen breze i topole ili na pseću dlaku? I stalno love tu mogućnost usporedbe, kao da im je najveća utjeha kad otkriju da prinčeve i princeze more neke sitne brige ljudske trošnosti i prolaznosti, ali istovremeno nemaju baš nimalo srca za njih. Sudbina Marije Antoanete i danas zna zagrijati promrzla prosinačka srca sve svjetske sirotinje, naročito intelektualaca i ljevičara. Romanove se, pak, žali samo zato što su ih pogubili komunisti. Da su ubojice bili liberali, ekolozi i vegani, plesalo bi se danas i nad njihovim grobovima. Princezu Dianu spasila je njezina nesretna pogibija, a kralja Charlesa, tog vječnog princa od Walesa, koji je prinčevao duže i od samog Cristiana Ronalda, prvog Europljanina koji je zabio sto golova za reprezentaciju, i već skoro dvadeset godina predvodi Portugal, ne može spasiti ništa. Ustvari, njih obojicu ne može spasiti ništa. Građani, taj čopor plebsa koji je dohakao svakoj monarhiji, kao i svakoj plemenitosti duše, duha i tijela, zainteresirani su za život prinčeva, ali stvarni užitak nalaze tek u njihovoj smrti. Stvarnoj ili simboličnoj. Pa su se onda tako obradovali kada je regent melankoličnog pogleda, čovjek s licem ostarjelog baseta, jednom davno tek pouzdani klupski branič, bez ijednog nastupa za reprezentaciju, punim imenom Fernando Manuel Fernandes da Costa Santos – gle kako i pučani u Portugalu imaju pompozna imena! – na klupi za rezerve ostavio portugalskog i europskog nogometnog princa. Za njega, Cristiana Ronalda, korak je to od društvene smrti.
U ovom televizijskom kroničaru jedne sasvim privatne nogometne povijesti po svoj prilici postoji nešto proturepublikansko, rojalističko! Kad god rulja tako nasrne na prinčeve, sa svojim mišljenjem bivam usamljen. Volim Cristiana Ronalda, tog pogolemog i prestarjelog Petra Pana, čovjeka nevjerojatne brzine, okretnosti i koordinacije pokreta, vjerojatno najvišeg čovjeka među svim velikim driblerima i španerima u povijesti nogometne igre. Svojim driblingom Cristiano Ronaldo znao je izbaciti iz igre protivničke braniče onako kako su to radili Franjo Vladić ili maleni, odavno zaboravljeni Stojanče Idić, u dubokim i tamnim provincijama naših djetinjstava i mladosti. On dribla iz meraka, ponekad i bez učinka, pomalo šibicarski i naški, onako kako to čine i ovi marokanski geniji, i svojim nas driblinzima, kao i prekomjernim padovima u protivničkim šesnaestercima i bližoj im okolini, umije podsjetiti na nogomet onakav kakav se nekad igrao. Tu kod nas, u svim ligama, od one najniže. Nogometni je princ Cristiano Ronaldo u sebi spojio najširi zamislivi raspon od niskoga do visokog, od nižerazrednoga nogometa koji se igra za raju i zanemaruje taktiku, do najefikasnijeg i najostvarenijeg nogometa našega vijeka. Uostalom, tih sto reprezentativnih golova, ustvari, čini mi se, već preko sto i deset, nije on zabio nekim mrmotima i klokanima, niti ih je zabijao igrajući za neku uvijek moćnu ekipu. Zabio ih je, nastupajući za Portugal, nerijetko vratarima reprezentacija koje su bile bolje od Portugala.
Ali zašto ga onda toliko ne vole? Pomalo i zato što je Cristianu Ronaldu stalo do ljubavi plebsa. Ne može to sakriti, a nije u stanju da učini ništa da im se dopadne. Gord, uznosit, na svaki način velik, on je u ovih dvadesetak godina sirotinji, gladnima, bolesnima i zapostavljenima podijelio više novca nego što su ga drugi zaradili. Ali plebsu se ni to ne sviđa. Nogometni plebs, ta rulja navijačka, koja se baš nikad neće uzdignuti do zajednice koja bi tvorila Republiku, osjetljiva je kad njihov idol, inače krivokletnik pred sudom, pred kamerama sportskih žurnala uručuje svoj oznojeni dres na onkološkom odjelu dječje bolnice, svom obožavatelju, ćelavom dječačiću, već mrtvom u trenutku kada sportske novine objavljuju tu vijest. To je humanitarno djelovanje nogometaša koje volimo. Ono što radi Cristiano Ronaldo, danas vjerojatno i najbogatiji nogometaš svijeta, općenarodnom se navijaštvu nekako ne sviđa. Ne žele oni pomoć za potrebite, njima je do sentimentalnih gesti koje ne koštaju ništa, a najodvratniji su marketing današnjega prebogatog nogometa.
Volio sam, još jednom ću to reći, oduvijek te nogometne prinčeve. Prvi kojega se sjećam igrao je u toj najboljoj jugoslavenskoj klupskoj ekipi od svih koje nikad nisu osvojile državno prvenstvo, u Veležu. Dušan Bajević, čuveni Princ s Neretve. Tako su ga nazvali, premda njegovo držanje niti je bilo prinčevsko, niti je ikad iskazivao oholost bez koje nema ni princa. Više su ga princom prozvali zato što je imao vrlo urednu, za ono vrijeme karakterističnu frizuru, s nekim postraničnim razdjeljkom, koja je pomalo izgledala kao muški razdjeljačni bubikopf. Bilo je tih godina, u školskom dvorištu Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, na Banjskom brijegu u Sarajevu, mnogo dječaka, i to ne veležovaca, koji su pokušavali ponijeti na svojim glavama frizuru Princa s Neretve. Sramio sam se, gledajući ih kako trče za gumenom polufudbalskom loptom, pazeći da ne kvare s mukom stečenu frizuru. Možda je Duško Bajević postao Princ s Neretve zato što je davao golove glavom, a ne bi pokvario frizuru? Ili je prinčevstvo u tih nekoliko sezona početkom i sredinom sedamdesetih bilo sinonim za pristojnost, fin odgoj i dostojanstvo. Bajević je u nekom mom životu i svijetu živi primjer dostojanstvenog življenja među drugima i drukčijima.
Ne pripovijedamo toliko o Dušku Bajeviću samo zato što je bio toliko drukčiji od Cristiana Ronalda, nego zato što je u tom strašnom Veležovom napadu, koji je opsluživao – “poslovođa”, tada se govorilo – maloprije spomenuti Franjo Vladić, uz Bajevića igrao Vahid Halilhodžić. E, taj je zbilja bio princ, i prečesto bi se kao igrač ponašao upravo onako kako se danas ponaša Cristiano Ronaldo. Padao je pod oštrim kosama svirepih onodobnih bekova, ali je padao i iz viška prinčevske uznositosti, jer je očekivao da mu sudac (a suci su se tad zvali: Milivoje Gugulović iz Niša, Trajče Madžoski iz Tetova, Marijan Rauš iz Varaždina…) sudi na povjerenje. Ako Vaha kaže da ga je nekakav Dragan Popadić, stoper Olimpije, srušio u kaznenom prostoru, tko je sudac da u to sumnja? Nikad nisam bio veležovac, ali sam volio tu ekipu, od svih jedanaest najviše Vahida Halilhodžića. Onako lijep, crn i nedodirljiv, za mene je bio i ostao nogometni princ. I čini mi se, premda to što kažem nema veze ni s ozbiljnom igrom ni s ozbiljnim razgovorom o nogometu, da su Marokanci protiv Španjolaca onako igrali i zato da princu koji ih je prezreo, pa je zato i bio zbačen, pokažu da je pogriješio i da su bili dostojni njegove prinčevske milosti.
Princ je bio i Rob Rensenbrink, reprezentativno lijevo krilo Nizozemske i vjerojatno najveća nogometna legenda belgijskog Anderlechta. Negdje sam pročitao da je u životu promašio samo dva penala. Nizozemska je u to vrijeme bila baš ono što je Velež bio u našem klupskom nogometu: igrali su najljepše i najmaštovitije, bili su čudotvorci igre, ispred svih latinoameričkih momčadi – bilo je to, čini mi se, posljednje vrijeme u kojem je neka europska reprezentacija istovremeno igrala i ljepše i nadmoćnije od Latinoamerikanaca – ali nisu mogli biti prvaci svijeta. Kao što ni Rensenbrink u takvoj reprezentaciji nije imao zajamčeno mjesto. Lijevo krilo igrao je tada i danas skoro zaboravljeni Piet Keizer, plavokos momak, niskih vijeđa. Njega je Johan Cruyff, najveći od sviju njih, stavio u idealnu momčad svoga života. Rensenbrinka je, međutim, Pelé 2004. uvrstio među 125 najboljih živih nogometaša svijeta. Igrali su, Keizer i Rensenbrink, na istoj poziciji u momčadi, ali se Rensenbrink, čini mi se, življe pamti. Možda zbog Anderlechta, a možda i zbog svoga prinčevstva. Samo, za razliku od Cristiana Ronalda i Vahe, ovaj princ nije padao po šesnaestercima, niti je prijetio abdikacijom… Strašna me sjeta uhvati kad ga se sjetim. Njega i te Holandije moga djetinjstva. A desno krilo i Keizeru, i Rensenbrinku, bivao je Johnny Rep, još jedan plavušan. Tko zna hoću li o njemu išta stići ispričati.
Regenti su mudriji od prinčeva. Građani, boljševici, lako ih, uz tu vječitu podršku rulje i duhovne sirotinje, zbace s prijestola. Samo je važno odabrati pravi trenutak. Fernando Santos je, da se sasvim uozbiljimo, veliki trener. Znao je u kojem trenutku treba učiniti ono što je učinio. Čovjek kojim je zamijenio princa zabio je u utakmici sa Švicarcima tri gola. Njegovi drugovi zabili su još tri. Rezultat je na kraju bio 6:1, a Santos je Cristiana Ronalda uveo u posljednjih šesnaest minuta. Nikad princ snažnije nije poželio da se dogodi čudo, da u tih šesnaest minuta zabije gol, dva, tri. “Kraljevstvo za konja!”, vikao je dok se naokolo rušio njegov svijet, i to na najgori način za svakog princa. Nije se rušio tako što bi imperija izgubila, nego tako što je pobijedila bez njega. I onda je, do kraja prezrevši puk, umjesto da se raduje skupa s narodom, umjesto da se grli sa suigračima i pozdravlja onaj čopor na tribinama, otišao ravno u svlačionicu. Naravno da je i to učinio na svoju štetu. I naravno da je ovom njegovom pokloniku zbog toga velik. U tom sam njegovom socijalno samoubilačkom postupku osjetio nešto s čime se vrlo snažno identificiram. Sklon sam raditi ponešto od onog za što ljudi pomisle da je na moju štetu i da bi mi korisnije bilo da se pokušam malo svidjeti svijetu. Rado bih odlazio u svlačionicu kao Cristiano Ronaldo.
Hoće li tužnome regentu Fernandu Santosu još zatrebati prinčeve usluge? Sumnjam, ovo je kraj. Možda će se sve odviti na neki ljubazniji način, primjeren kakvoj pitomijoj Republici, ali ovo je kraj. Princ ima moju naklonost, dok god su svi drugi protiv njega.
Najčitaniji članci