[ad_1]

Ksenija Jukčić, nakon prometne nesreće prije 23 godine završila je u invalidskim kolicima. No pravi je dokaz da vam ljubav prema životu i radost ništa ne može oduzeti

<p><em><strong>Zanima vas ova tema? Pročitajte onda i ovaj članak: <a href=”https://www.24sata.hr/lifestyle/on-je-tata-godine-nepokretnoj-kcerki-kolica-pretvorio-u-kociju-662491″>On je tata godine: Nepokretnoj kćerki kolica pretvorio u kočiju</a></strong></em></p><p>Sutra, 4. lipnja, bit će 23 godine da sam doživjela prometnu nesreću, u kojoj sam izgubila supruga i sestru i ostala u invalidskim kolicima. Nemam sjećanja na sam taj događaj, no to ne možete zaboraviti. Jedino što čovjek može je naučiti živjeti s tim i živjeti najbolje što može, bez predaje, kaže frizerka Ksenija Jukčić iz salona Nena u centru Zagreba.</p><p>POGLEDAJTE VIDEO:</p><p>Bez imalo krzmanja, ta optimistična, duhovita i iznimno vedra žena kaže kako je u životu imala i puno sreće, jer je i prije nesreće radila posao koji obožava još od djetinjstva, kada je kao 12-godišnjakinja dolazila u salon kod mame, pa su ljubav i strast kojom se posvećuje svima koji uđu u njen salon, pomogli da prebrodi sve što je morala, uz neizmjernu podršku obitelji i prijatelja. </p><p>- Kako sam nakon nesreće ostala sama s kćeri od osam i sinom od tri godine, velika je sreća bila to što sam imala roditelje koji su mi mogli pomoći u brizi o njima, posebno tijekom prve dvije godine, dok sam bila u Varaždinskim toplicama, potpuno posvećena rehabilitaciji. Puno su pomogli i moji svekar i svekrva te brojna suprugova obitelj. Tako sam, uz ono na što sam imala pravo po HZZO-u, sama plaćala dodatne vježbe i odlazila na bazen pune dvije godine, kako bih si jednog dana mogla reći da sam dala sve od sebe da se oporavim najbolje što mogu, priča.</p><p>Te dvije godine u toplicama bile su joj i veliki poticaj za to da ne posustane, dodaje. Naime, osvijestila je da je njena dijagnoza nešto ‘lakša’ od one s kojom su se mnogi tamo nosili, jer nema loma kralježnice, nego infarkt leđne moždine. To znači da osjeća donji dio tijela, da se može pomaknuti.   </p><p>- Imala sam i savršene fizioterapeute, divne ljude koji ne daju da posustanete na loš dan. Bilo je to vrijeme kad je u Toplicama bilo i dosta mladih iz Domovinskog rata. Kako je i moj suprug bio u ratu, bili su izuzetno susretljivi prema meni i pomagali mi. Bilo je i 17-godišnjaka koji su bili paralizirani od vrata nadolje, roditelja s malom djecom u kolicima, koja još nisu ni krenuli u život, pa sam bila zahvalna na tome što se meni to dogodilo kao formiranoj osobi koja je već prošla nešto u životu, priča Ksenija.</p><p>Zato je, kaže, imala veliku potrebu pomagati onima kojima je to potrebno, od toga da im doda vode, pomogne nahraniti ih, bodriti, pa do toga da je na kraju sve u Toplicama šišala i frizirala. </p><p>- I oni su meni neizmjerno puno pomogli da se naučim nositi sa svakodnevicom. Na primjer, dečki iz HVO-a tad su me poveli sa sobom na koncert i zapravo naučili kako iz invalidskih kolica ući u automobil, te kasnije izaći. Jedna je stvar kad idete negdje s osobom bez invaliditeta koja vam pomaže, a posve druga kad je s vama troje invalida u kolicima, ili kad sami morate ući u automobil, pojašnjava.</p><p>Još u to vrijeme naučilo je, kaže, da osoba s invaliditetom ne može bez tuđe pomoći, pa se kasnije uključila u rad Hrvatske udruge paraplegičara i tetraplegičara (HUPT), kako bi pomagala ljudima koji ostanu u kolicima. Odnedavno, kroz program koji provodi HUPT i sama je ostvarila pravo na pomoć asistenta u svakodnevnim aktivnostima. </p><p>- I osobi bez invaliditeta ponekad nije lako oprati zavjese, očistiti stan, obaviti nabavku ili skuhati, uz posao, a meni pogotovo, pa mi je takva pomoć  dobrodošla. Većinu toga mogu i radim samostalno i uživam u tome, no treba poticati invalide da budu svjesni toga da im pomoć treba i da se ne ustručavaju zatražiti je – priča Ksenija.</p><p>Dodaje kako je uvijek u životu imala puno ljudi na koje se može osloniti. Tako su njeni prijatelji još dok je bila u toplicama osmislili i izradili poseban povišeni stolac, da bi se mogla vratiti poslu. Kad treba šišati ili frizirati, Ksenija zamoli Anu, kolegicu u salonu, da ga postavi iza klijentice i spretno se prebaci u njega. Vrlo brzo navikla se raditi bez problema, tako da okreće klijenta ili klijenticu u stolcu, da bi mogla doći do kose sa svih strana.</p><p>- Tu je i moja Biba, s kojom radim u istom salonu od djetinjstva, koja je puno više od kolegice, pa i  prijateljice. Mi smo već odavno obitelj, s obzirom na sve što smo prošle zajedno, dodaje. I mnoge mušterije koje su dolazile u salon još dok je radila mama, nastavile su kasnije dolaziti k njoj, a mnogi su ostali vjerni i nakon nesreće, priča.</p><p>Tako smo i mi imali prilike čuti priču o tome kako je Ksenija jednom ‘spašavala stvar’ kad je mladi rocker, farbajući se u crno u kućnoj radinosti, dobio boju crvenog vina, jer je boja koju je predugo držao na glavi promijenila pigment kose. Ili kako je jednu dugogodišnju klijenticu nagovorila na kratke šiške. ‘Jednom i nikad više’, kaže gospođa uz smijeh,  dok Ksenija znalački miješa boju za kosu i spretno se sprema za šišanje.</p><p>- Uvijek sam bila otvorena i brbljava i rado se družim s ljudima, pa se to, valjda, i vraća. Imam i predivne susjede u mojoj Sigečici, gdje stanujem, kao i u tu Berislavićevoj, oko salona – priča. Usput doznajemo i da nikad nije dozvolila da joj invalidska kolica ubiju avanturistički duh: Voli tenis u kolicima i dobro joj ide, dva puta tjedno odlazi na trening aqua aerobica te jako rado putuje. Glavni  poticaj za to su joj bili kćer, s kojom je putovala na koncerte, te sin, s kojim je putovala na utakmice hokeja po Europi, dok je trenirao taj sport.</p><p>- Mnogo puta sam sa kćeri sjela u automobil i zaputila se na koncert. Sjećam se puta u Austriju, zapao je snijeg, pa nismo ni bile sigurne da će ceste biti očišćene i da ćemo stići na vrijeme. No, imale smo sve što nam treba i novca za noćenje, ako bude potrebno i baš uživale, prisjeća se Ksenija.</p><p>Ističe kako je jednom bila i na panoramskom letu avionom, za koji joj je obiteljska liječnica morala dati posebnu dozvolu. Neostvarena želja joj je još samo skok s padobranom, kaže dok s velikim ponosom vadi album s fotografijama kćerina vjenčanja i pokazuje fotografiju svatova u niskopodnom autobusu ZET-a, u kojem je ona, mladenkina majka, s glazbom vodila pjesmu.</p><p>- Moja djeca su moj najveći ponos. Kći je arhitektica, smjer dizajna, a sin je na tehničkom fakultetu i presretna sam jer osjećam da sam im uspjela prenijeti moju ljubav prema životu i radost koju osjećam – zaključuje Ksenija svoju priču o velikim pobjedama.   </p><p><em><strong>Zanima vas ova tema? Pročitajte onda i ovaj članak: <a href=”https://www.24sata.hr/lifestyle/nemam-nogu-ali-ne-odustajem-zelim-se-popeti-na-kilimanjaro-649457″>Nemam nogu, ali ne odustajem, želim se popeti na Kilimanjaro</a></strong></em></p>

[ad_2]