[ad_1]

Dio ljudi osjeća se krivima za situacije koje su bile izvan njihove kontrole u tolikoj mjeri da im to ometa svakodnevicu, a za to su krivi odgoj, okolina i vlastita iskustva, kaže psihologinja Iva Kantolić

<p><em><strong>Zanima vas ova tema? Pročitajte i ovo: <a href=”https://www.24sata.hr/lifestyle/krivnja-ubija-kreativnost-a-prvi-korak-u-pobjedi-je-oprost-336365″>Krivnja ‘ubija’ kreativnost, a prvi korak je oprost</a></strong></em></p><p><meta charset=”utf-8″/></p><p>Osobine ličnosti, odgoj, okolina i vlastita iskustva doprinose formiranju naših misli, osjećaja i ponašanja. Krivnja se javlja kada nam se čini da smo nešto pogrešno učinili ili nekome nanijeli štetu. No u pozadini se zapravo skriva tuga, govori mag. psihologije <strong>Iva Kantolić</strong> iz Poliklinike Leptir. <br/>
<br/>
U nekim situacijama, dodaje, je opravdana te je savjesno i odgovorno preuzeti krivnju te iz takvog iskustva možemo nešto i naučiti. No dio se ljudi osjeća krivima i za situacije koje su bile izvan njihove kontrole. I to u tolikoj mjeri da im ometa svakodnevicu, napominje psihologinja. </p><p><strong>POGLEDAJTE VIDEO: Ovo su jednostavni trikovi za sreću</strong></p><p>A koliko na samookrivljavanje utječe slika koju sami stvaramo o sebi i svijetu oko nas?</p><p>- Kroz život prolazimo uz određena očekivanja koja smo putem stvorili na temelju našeg iskustva. Ako se očekivanja značajno razlikuju od stvarnosti, javit će se osjećaj tuge i niz drugih neželjenih senzacija koje proizlaze iz nje. A u kome ili čemu ćemo tražiti krivca, ovisi o našim osobinama ličnosti, odgoju, usađenim vrijednostima te prošlim iskustvima. Dakle, svatko od nas se razlikuje i na svoj način tumači sebe i svijet oko sebe – pojašnjava Kantolić. </p><p>Dakako da bi trebali preuzimati odgovornost za vlastite postupke te priznati krivnju ako pogriješimo, ali je ponekad potrebno podsjetiti se da se u većini slučajeva, osobito u međuljudskim odnosima, odgovornost dijeli na sve uključene strane, naglašava. </p><p>- Društvo i okolina imaju velik utjecaj na našu interpretaciju svijeta i u našoj je prirodi da se uspoređujemo s drugima. Dok jedni društvena očekivanja drže negdje u zakutku uma i žive onako kako smatraju da je najbolje za njih, na druge sve to ima jako velik utjecaj – kaže psihologinja pa sve pojašnjava na primjeru: </p><p>- Primjerice, zaposlena majka može osjećati krivnju jer ne stigne svaki dan pomagati djetetu oko zadaće kao što sve druge majke u njezinoj okolini govore da rade pa svaki put kad dijete zapne u školi, smatra da se to događa zbog nje. Iako se posljednjih godina roditelji sve više uključuju u dječje školske zadatke, treba se podsjetiti da je školski uspjeh djeteta prvenstveno djetetova odgovornost – podsjeća dodajući kako je roditeljska odgovornost naučiti dijete da bude samostalno i savjesno u svojim aktivnostima. </p><p>Osjećaj krivnje, koji se kod nekih ljudi javlja svakodnevno, može se razviti i kada odbijemo prijateljev poziv na kavu, jer baš sada nismo raspoloženi. Koliko je taj osjećaj krivnje opravdan i ‘zdrav’?</p><p>- Mnogi ljudi se bore s osjećajem krivnje ako kažu ‘ne’. No, za našu dobrobiti ponekad je nužno znati reći ‘ne’, odnosno poštovati vlastite vrijednosti, osjećaje i potrebe. Valja osvijestiti što nam je važno sada i ovdje te u životu generalno pa s obzirom na to formirati vlastite granice i vlastito ponašanje. To nipošto ne znači živjeti bezobzirno i sebično, već poštivati sebe i svoje potrebe. Tek kada samo ‘okej’ sami sa sobom, možemo biti ‘okej’ sa svima oko nas – napominje. </p><p>Narušava li samookrivljavanje osjećaj samopouzdanja i samopoštovanja, pitamo se. </p><p>- Osjećaj samopouzdanja odnosi se na vlastiti osjećaj kompetentnosti u određenoj aktivnosti, a osjećaj samopoštovanja je osjećaj cjelokupne vrijednosti i važnosti. Ako se krivimo i intenzivno razmišljamo o neugodnim trenucima iz prošlosti, svakako će se to očitovati nižim samopoštovanjem, a može rezultirati i nižim samopouzdanjem ako se radi o specifičnoj situaciji. Ali vrijedi i obrnuto, ako imamo sniženo samopoštovanje i ne smatramo da smo dovoljno važne i vrijedne osobe da imamo pravo griješiti, češće ćemo se u većoj mjeri kriviti za ono neugodno što nam se dogodilo – kaže.</p><p>Tu se nameće pitanje možemo li se osloboditi paralizirajućih misli, odnosno možemo li zaustaviti taj vrtlog negativizma?<br/>
<br/>
– Usmjerenost na negativno može se promijeniti osvještavanjem takvih misli i njihovim formuliranjem na drugačiji način. Primjerice, ako dođe misao ‘Opet ću sigurno pogriješiti, baš kao i prošli puta’, valja ju osvijestiti i to tako da si kažemo: ‘Opet razmišljam negativno, stop’ te se prisjetiti situacija kada smo nešto napravili bez greške i pokušati izaći iz struje misli u sadašnji trenutak, usmjeravajući se na radnju koju u tom trenutku radimo ili opažajući stvari koje se nalaze u našoj neposrednoj blizini. U promjeni mogu pomoći kognitivno bihevioralni terapeuti, stručnjaci educirani u području Mindfulnessa (usredotočene svjesnosti), ali i svi stručnjaci za mentalno zdravlje – govori Kantolić. </p><p>No, kako čovjek može sagledati sebe i pronaći uzrok takvih onesposobljujućih misli, kako si može pomoći?</p><p>- U osvještavanju osjećaja, potreba i vrijednosti pomoć možete pronaći ako ih stavite na papir i sagledate ih s obzirom na realnost. No, kako smo mi uvijek subjektivni kada se radi o nama te je teško gledati preko naših ukorijenjenih prepreka bilo bi dobro javiti se stručnjaku za mentalno zdravlje. U takvom se radu može dublje doprijeti, a i važno je imati pouzdanu i stručnu podršku u tom procesu – govori psihologinja. </p><p>A to je iznimno važno zato što nas negativan obrazac razmišljanja može ograničavati u svakodnevnom životu. Naime, krivnja doista može stvoriti još veću krivnju te se tako lako možemo naći u začaranom krugu negativnih misli. </p><p>- Naš mozak stalno kreira nove misli. Neke su originalne, a neke se automatski ponavljaju po utabanim obrascima. Ako samookrivljavajuće misli postanu dio svakodnevice i počnu je ometati, svakako je trenutak za javljanje stručnjaku za mentalno zdravlje – psihologu, psihoterapeutu ili psihijatru – dodaje. </p><p>A na pitanje, kako možemo naučiti oprostiti samima sebi, psihologinja podsjeća: “Važno je prihvatiti svoje dobre i loše strane i dopustiti si pogreške. Griješiti je ljudski, a iz većine pogrešaka nešto naučimo. Nitko nije savršen, ali smo svi vrijedni i važni te s tim na umu treba formirati vlastita očekivanja i granice’. </p><p><em><strong>Zanima vas ova tema? Pročitajte i ovo: <a href=”https://www.24sata.hr/lifestyle/krivnja-ubija-kreativnost-a-prvi-korak-u-pobjedi-je-oprost-336365”>Krivnja ‘ubija’ kreativnost, a prvi korak je oprost</a></strong></em></p>

[ad_2]