[ad_1]

Igrali smo ‘70-ih finale kupa u Splitu protiv Zadra. Bili smo apsolutni favoriti, čak smo i svečanu večeru naručili za feštu. Ali nismo znali da se Krešo Ćosić dan prije vratio iz Amerike. Na koncu je Zadar pobijedio. Ma, Krešo nas je gotovo sam pobijedio, prisjetio se Vinko Bajrović, nekadašnji “tehniko” splitske Jugoplastike, jedne od anegdota vezane za legendu koju iza sebe ostavio Krešo Ćosić.

Prošlo je 25 godina od smrti igrača kojeg su Zadrani isprva podrugljivo zvali Čačkalica, jer je bio nevjerojatno mršav, a na kraju su mu se klanjali kao vjerojatno najvećem koji je ikad igrao u dresu KK Zadra.

Iz obitelji ateista

Giuseppe Gjergja bio je možda i najzaslužniji što se Ćosić uopće počeo baviti košarkom.

– Krešu sam upoznao kad je s 13 godina došao na selekciju ka profesoru Leonardu Bajlu. Bio je 204 cm visok i imao samo 62 kilograma, a djeca, okrutna kakva već jesu, odmah su ga prozvala Auschwitz. S obzirom na svoju građu, nije uspio proći motoričke testove, no vidio sam da ima ‘mota’, da razumije košarku pa sam zamolio profesora da ga ostavi. Bajlo je s njim radio na motorici, ja na košarci i vrlo brzo je Krešo postao prvotimac Zadra – prisjetio se Pino.






Foto: Privatna arhiva



On i Ćosić bili su nezaustavljivi, a onda je Krešo otišao.

– Krešo je odrastao u obitelji ateista, nije išao u crkvu i iznenadio me kad mi je po povratku iz Amerike darovao knjigu o mormonima i pokušao me privoljeti da mu se priključim. Obećao sam mu da hoću ako na brzinu izmoli Očenaš. Naravno da nije znao – nasmijao se Pino.

– Krešu smo ispratili u Ameriku kao velikog zafrkanta, lika koji je znao sletjeti fićom u kanal, popiti i zapaliti cigaretu… Radio sve što i drugi mladi u to vrijeme. A nakon nekoliko mjeseci vratio nam se kao svećenik, kao svetac koji ne pije, ne puši, pred kojim ne možeš ni ‘zabeštimati’ – sjećanja je osvježio i se Petar Skansi.

Na Ćosićev mormonski način života nije se gledalo blagonaklono, prisjeća se i Krešina supruga Ljerka.

– U Zadru je imao velikih problema zbog toga, nitko nije vjerovao da je to samo njegov duhovni život, svi su vidjeli nekakvu političku pozadinu, smatrali ga američkim špijunom… Zbog toga je i otišao iz Zadra, bio je trener u Ljubljani, pa su osporavali da ne može igrati za Olimpiju, pa je igrao za Zadar i bio trener Olimpije. No on se sa svim tim nosio, nije priznavao poraz. U ono vrijeme nije bilo poželjno ići ni u crkvu, a kamoli donijeti neku novu vjeru. Svi su se pitali što se iza toga krije. Ja sam katolkinja i to nam nije bila prepreka. Slični su nam bili pogledi na život, iste vrijednosti – kaže Ljerka.

Zvali ga Žila

Od Krešinih trenerskih anegdota, pak, izdvaja se sljedeća: U čuvenoj utakmici na EP-u u Španjolskoj reprezentacija je vodila devet koševa razlike Ruse 40 sekundi prije i uspjela izgubiti.

– Sjećam se, otišli smo u grad i zapili se od tuge, a Krešo je otišao u hotel i stavio videokasetu s crtanim filmovima. Obožavao ih je i uvijek nosio sa sobom – reći će Vinko Bajrović.






Foto: Privatna arhiva



Sa sobom Krešo nije nosio samo crtiće.

– Na putovanja je uvijek nosio i dva kofera knjiga! Najveći je igrač svih vremena izvan SAD-a – tvrdi Mirko Novosel.

– Bio je krasan čovjek, ali što se baš ne zna. Novac ga uopće nije zanimao. Živio je za obitelj, košarku, vjeru i prijatelje” iznimno duhovit, govori Krešin velik prijatelj Rato Tvrdić.

– Zvao sam ga Žila jer sam ga jednom nešto primio za ruku, a on je zavikao da će mu puknuti žila koliko sam ga stisnuo. I tako je za mene i za mnoge koji su ga poznavali zauvijek ostao Žila.



[ad_2]

Source link