[ad_1]

Tko zna što bi bilo da Florian Schneider, preminuo 30. travnja od raka u dobi od 73 godine, nije odbacio svoj prvobitni instrument flautu i prigrlio sintisajzer za koji se počeo interesirati ranih 70-ih? Odgovor na to pitanje je potpuno poznat.

Kraftwerk bi ostao samo jedan od Krautrock sastava, ne važniji od Cana ili Fausta, a popularna glazba time nastavila ordinarnijim tijekom. Ili, kako je to u četvrtak ujutro na radiju BBC 6 u povodu smrti Floriana Schneidera rekao Andy McCluskey iz Orhestral Manoeuvres In The Dark, čije izjave citiram po sjećanju:

“Kraftwerk su opjevali ‘Computer World’ u doba kad su kompjuteri bili rijetkost. Danas je glazba nezamisliva bez kompjutera.” Na pitanje voditelja bi li OMD uopće nastali da nije bilo Kraftwerka, McCluckey instantno odgovara “ne”, dodajući da je “Kraftwerk najutjecajniji sastav popularne glazbe, a što je postalo posve jasno u 21. stoljeću” čime dizeldorfsku četvorku danas, rekao bih opravdano, postavlja iznad utjecajnosti liverpulske četvorke, odnosno The Beatlesa.

Glazbene ideje

Doista je nemoguće barem elektronsku glazbu zamisliti bez upliva Kraftwerka. Još važnije, Ralph Hütter, suosnivač i danas jedini izvorni član Kraftwerka, tijekom intervjua u Ljubljani 2004. godine potvrdio mi je da je “Florian Schneider izuzetno bitan za glazbene ideje i komponiranje Kraftwerkovih elektronskih skladbi koje su se tijekom vremena razvile od elektro-akustične, preko električne glazbe s pojačalima i prvobitne elektronike, analognih ritam-mašina, sintisajzera i loopova s trakama do potpune digitalizacije i lap-topa”.

Doduše, Schneider je prestao nastupati s Kraftwerkom još 2006. godine iz kojeg odlazi koncem 2008. godine, točno četrdeset nakon što se na Umjetničkoj akademiji u Remscheidu upoznao s Hütterom koji je svog prijatelja i kolegu nazivao “zvučnim perfekcionistom” i “fetišistom zvuka”.

Zajedno su počeli nastupati 1969. godine u ansamblu improvizacijske glazbe Organisation u Düsseldorfu u kojem naredne godine osnivaju Kraftwerk čija prva tri albuma, zaključno s “Ralph Und Florian” (1973), zvuče posve drugačije od glazbe i estetike koju će iznjedriti na antologijskom “Autobahnu” (1974). S obzirom na to da su sve autorske albume ostvarili do 1986. godine kada izlazi “Electric Cafe”, a nakon kojeg tek 2003. godine objavljuju “Tour De France Soundtracks”, jasno je da je Schneider za autorski rad Kraftwerka bio i ostao značajan koliko i Hütter.

Tehnologija, bez obzira na primjenu algoritama u pop glazbi, još ne nudi odgovor na pitanje mogu li kompjuteri odmijeniti mozgove autora, odnosno ostvariti originalnu i revolucionarnu autorsku glazbu s gore spomenutih i ostalih albuma Kraftwerka “Radio-Activity”, “Trans-Europe Express”, “The Man-Machine” i “Computer World”. Naime, Kraftwerk je oduvijek težio napretku i glazbi koja oslikava strojeve i industriju te zagovara pa i predviđa kompjutersku i tehnološku revoluciju kojoj smo u međuvremenu svjedočili.

Sin arhitekta

Ne mogu se oteti utisku koliko je unatoč uporabi naizgled hladnih kompjutera i sintisajzera te monotonih vokala glazba Kraftwerka humana i osjećajna, romantična i vizionarska. Kao da nam poručuje da čovjek valja prigrliti progres i modernitet, umjesto da ga strojevi i industrija, auto-ceste i željeznica, elektrane i energetika, kompjuteri i internet alijeniraju.

Zgodno je za primijetiti i da je Schneider, rođen 7. travnja 1947. godine blizu Bodenskog jezera, bio sin arhitekta Paula Schneider-Eslebena, autora aerodroma Köln-Bonn, izgrađenog tijekom 60-ih godina, prema kojem će kasnije biti ustrojen cijeli niz drugih terminala zračnih luka jer nešto slično će se kasnije dogoditi i s glazbom Kraftwerka koji su Schneider i Hütter poimali i poput glazbenog nastavka onome što je Bauhaus bio u umjetnosti i industriji.

Proročanska vizija

Nažalost, Hütter i Schneider su prestali razgovarati nakon odlaska potonjeg iz Kraftwerka, no ostaje njihova zajednička vizija koja se pokazala proročanskom jer su računala, komprimirana i u pametnim mobitelima, postali naši osobni gadgeti bez kojih teško možemo zamisliti komunikaciju, stvaralaštvo i egzistenciju.

Florian Schneider je kao maštoviti i genijalni glazbenik, a kojem je Bowie posvetio skladbu “V-2”, u svemu tome odigrao veliku ulogu, no definitivno nije kriv što se alati koje je među prvima koristio u današnjoj pop glazbi rabe na zaglupljujući način.



[ad_2]