[ad_1]

Volimo kad se dijelimo, i to je prirodno, jer kroz kvalitetnu polemiku i razložno suprotstavljanje uvijek dolazimo do rješenja i pridonosimo pluralizmu i razvoju društva. Nekoć na ustaše i partizane, u novije vrijeme na socijaliste i liberale, vječito na vjernike i agnostike, zatvorene ili otvorene, lijeve ili desne.

Korona kriza nas polako uvodi u još jednu vrstu, ovaj put 100 posto poželjnog razmimoilaženja: dijelimo se ovih dana na one koji bi se hitno, sad, odmah hrabrije otvarali prema opasnosti od neistraženog virusa i ove druge koji bi, čak i sa sviješću o mogućoj ekonomskoj katastrofi, ipak radije slijedili najkonzervativniji, od vlasti uspostavljeni pristup kontroli pandemije.

Logično je i dobro da će se nove, blaže mjere osmišljavati i pronalaziti u kompromisu između ova dva polarizirajuće oprečna razmišljanja. Niti će država moći ostati toliko dugo zaključana, želimo li jesti i sutra kad potrošimo zalihe iz kućnih špajzi, niti će se život moći preko noći vratiti u normalu u mjeri u kojoj bi to zadovoljilo pojedince i ekonomije.

Za mnoge je sad samoispunjujuće i samodokazujuće razmišljati i govoriti kao aktivna radikalna opozicija današnjim mjerama zaštite od prodora koronavirusa. Izgovoriti ovih dana kako je bolje što prije sve otvoriti nego kasnije godinama trpjeti teške ekonomske posljedice, to znači pretendirati da zvučiš odgovorno, informirano, zainteresirano i progresivno.

Upitati pak koliki su rizici prebrzog i preradikalnog otvaranja znači naprotiv riskirati da te se gleda kao dogmatično zatucanog, slijepog kod zdravih očiju, neupućenog, neozbiljnog i neodgovornog.

“Ovce, ajde, blejite”, vikao je neki dan jedan ulašteni gospodin u korona kriznim godinama mlađim ljudima koji su, i zbog njega, disciplinirano, s maskicama i na po dva metra udaljenosti u redu čekali na ulazak u samoposlugu.

Taj oblik agresije prema onima koji su odabrali odgovorno slijediti upute prije svega zdravstvenog sustava nije nažalost prisutan samo u uličarskim incidentima niti isključivo kod ljudi kojima su ozbiljno popustili živci i kontrola. Na žalost, i u javni govor ubrzano ulazi pasivno-agresivni pritisak na građane koji ne smatraju da je baš ovo trenutak kad treba na silu dokazivati osobnu skeptičnu svijest nego i dalje vjeruju kriznim institucijama i očekuju stručna, utemeljena, kvalitetna i postupna rješenja.

Jedno su dakle konstruktivna promišljanja o svim mogućim alternativama današnjoj “zaključanosti” koja paralizira osobne živote i gospodarske aktivnosti. No nešto posve drugo su nasilni, često prepotentni i paušalni napori da se sav posao kriznih institucija sruši razinom i strašću rasprave kakvom se inače ruše tričavi zakoni i bezvezne političarske inicijative.

Parcijalno seciranje više ili manje usporedivih svjetskih iskustava u borbi protiv korone uglavnom se odvija poput rasprave u hrvatskom parlamentu: s puno improvizacije, površne prepisivačine, grubih invektiva i međusobnih isključivanja, proizvoljno te uz bezbroj tendenciozno odabranih i interpretiranih statistika koje, tobože, otkrivaju, dokazuju “ovo” ili “ono”.

Imperativ prisilnog optimizma naopako se upleo u raspravu o upravljanju najvećom nepoznanicom naših generacija. Mjere opreza nikako ne bi trebalo odmjeravati prema nečijoj osobnoj potrebi da se trenutačno osjeća bolje.

Ništa, pa tako ni ekonomski izgledi nakon korone, ne ovisi ni primarno ni isključivo o našoj osobnoj sklonosti tome da budemo bolje ili lošije volje. Stupnjevanje mjera ne može imati veze niti s procjenom nečijeg osobnog manjeg ili većeg osjećaja hrabrosti. To na koncu ne može biti stvar nečije pojedinačne veće ili manje sklonosti zdravstvenom ili bilo kakvom drugom riziku.

To je opća stvar oko koje ne bismo smjeli graditi niti umnožavati podjele nego razlagati i približavati mišljenja.

Odgovor​i​ n​a​ ​žalost nisu ​poznati niti su jednostavni.

Postoje već otvorenije države s jednako lošim ekonomskim prognozama jer perspektiva naravno ne ovisi samo o tome kako će se jedna država postaviti nego i o tome što će biti s njenim okruženjem, partnerima, tržištima.

Ovo na žalost nije takva kriza u kojoj sami možemo učiniti nešto prijelomno, bitno bolje od drugih i onda najednom procvasti kao čudesan otok na sredini kužnog arhipelaga.



[ad_2]