Od izbijanja pandemije konačno sam uspio zamisliti svoju vlastitu smrt. Nije da i ranije nisam pokušavao, ali svaki put kad bih ležao u krevetu, zatvorio oči i pokušao vizualizirati svoj posljednji dah, nešto bi uvijek krenulo po zlu. Na primjer, ako sam zamišljao gubitak kontrole nad svojim automobilom na autocesti, zanoseći se između traka dok mi kotači blokiraju na 100 kilometara na sat i dok mi bezobrazni vozači bijesno trube – na kraju bi moj auto, par sekundi prije udara, skliznuo na zaustavnu traku, i, iako bi sve bilo jako dramatično i zračni jastuci bi iskočili, nekako bih se uvijek izvukao živ. I nisu to bile samo prometne nesreće. Bilo je svega: terorističkih napada, nasilnih okršaja sa susjedima, srčanih udara usred emisije o kulturi na javnoj televiziji. Bez obzira koliko sam se trudio da ispadne loše – na kraju bih uvijek preživio. Neke od vizija su završavale mojim intervjuom na večernjim vijestima s raščupanom kosom. U nekima bih se probudio u bolnici i moj bi se sin bacio na mene, grleći me. Ali, svi su ovi incidenti, unatoč mojim iskrenim nastojanjima da bude suprotno, završili bez žrtava.
I onda je došao koronavirus i sve sredio. Sada mogu zatvoriti oči u krevetu svake noći i vizualizirati sebe kako me hitno odvoze u bolnicu s teškim respiratornim smetnjama. Nekoliko iscrpljenih liječnika koji su još preostali u pretrpanom odjelu hitne pomoći su u potpunosti na izmaku snaga. Moja supruga ljubazno pita mladog liječnika sa zamućenim pogledom da me pregleda, pojašnjavajući da sam visoko rizični pacijent jer imam astmu. Liječnik joj upućuje prazan pogled. Razmišlja o nečem drugom. Možda kako će njegova smrt izgledati kada dođe vrijeme. Ili o tuširanju. Ja se pokušavam nasmiješiti – negdje sam pročitao da, kad se ljudi smiješe, pobuđuju empatiju, zbog čega se prevaranti puno smješkaju – pa se najšarmantnije cerim. Kad bi samo ovaj pedijatar bacio pogled u mom smjeru, odmah bi prepoznao moju humanost, i osmjeh na mom sivkastom licu bi ga podsjetio na ujaka kojeg je volio kao dijete, koji je preminuo u nesreći na ronjenju. Ali to se ne dogodi. On gleda u nešto drugo. On gleda u dlakavog, proćelavog diva koji stoji pored pulta za medicinske sestre i viče kao sumanut. Iz njegove dernjave uspijevam razaznati da čeka duže od tri sata da netko pregleda njegovog oca. Starija sestra za pultom ga moli da se smiri. Umjesto da joj odgovori, dlakavi div zapali cigaretu. Niski zaštitar, čija je glava spojena s ramenima, dotrčava do njega i govori mu da ju ugasi, a dlakavi div kaže da hoće, čim liječnik pregleda njegovog oca i ni sekundu ranije. Moja supruga pokušava pridobiti pozornost pedijatra, ali on ju ignorira i odlučno stupa prema divu i njegovom ocu. Osjećam da ne mogu udahnuti, koliko god se trudim. Kao da guram zaključana vrata. Poznat mi je taj osjećaj iz djetinjstva, sjećam se svakog detalja astmatičnih napada. Ali, tada je uvijek bilo malo zraka koji nije uspio ući u pluća. I liječnike je to zabrinjavalo. Pogledavam u svoju suprugu. Ona plače, što me izluđuje. Moja je smrt neminovna, već sam to prihvatio. Svakog trena ću nestati. Ali, što je sad s tim suzama? Zašto moram na ovaj način napustiti prekrasan život koji sam vodio: bez sunca, bez plavog neba, uz dlakavog diva koji viče i puše mi dim u lice, dok moja voljena supruga plače? Smrt bi trebala biti poput finala sezone televizijske serije mog života, osim što se zapravo nova sezona neće snimiti, budući da ste mrtvi. A tko bi želio da posljednja scena u seriji pokazuje uplakanu obitelj u prenatrpanoj čekaonici hitne pomoći punoj frustriranih ljudi? Kažem „obitelj“ iako moj sin nije ovdje. On kod kuće igra Fortnite. Ili je bar to radio kad su me odveli u bolnicu. Zamolio sam ga da ne ide s nama jer sam se bojao da će nešto pokupiti na hitnoj. Era koronavirusa nije dobro vrijeme da se razbolite, čak i ako ste dijete. Drago mi je da nije ovdje da vidi moj kraj. Da je ovdje, i da moja supruga plače, i on bi počeo plakati: kad se radi o osjećajima, on je sljedbenik. A onda bi sve postalo stvarno gadno. Želim nešto reći svojoj supruzi da ju razveselim, da joj odvratim misli, nešto zbog čega će prestati plakati. Ali, više ne mogu govoriti. Mrtav sam. I onda cijelu noć ne mogu zaspati.
Otvaram ovu temu sa svojom suprugom. Znam da vrijeme koronavirusa nije najbolje vrijeme za otvaranje tema, ali sve ovo gori u meni poput hemoroida i mora se razjasniti. „To je to?“, pita me ona. „To je to što te muči? Ne to što umreš mlad, ili da za sobom ostavljaš ženu i dijete i zeca, samo činjenica da ja plačem?“ Pokušavam joj objasniti da su koronavirus, moja disfunkcionalna pluća, kolaps zdravstvenog sustava, dlakavi div koji puši na hitnom prijemu – sve su to činjenice. U vezi njih ne mogu ništa učiniti. Ali njeno plakanje je izbor. Što se mene tiče, iznimno uznemirujuć.
“Ok,” kaže moja supruga naizgled prihvaćajućim glasom, onim kojeg uvijek isprobava na psima s brnjicom koji na nju laju na cesti. „Dakle, ono što ustvari želiš reći je da bi kao dio planiranja za slučaj najgoreg scenarija želio da poradim na tome? Da dođem spremna, tako da kada umreš ispred mene u čekaonici hitne pomoći, ne plačem?“
Ja uzbuđeno kimam. To je rijetkost. Većinu vremena ne shvaća što ustvari želim.
“Znači, da ti sad odmah obećam da, bez obzira što se dogodilo, neću plakati, već ću umjesto toga… ne znam… samo ti namignuti?“ pita se. Ja pojašnjavam da ne mora namigivati, samo me može držati za ruku i biti smirena i pribrana. Poput onih ožalošćenih majki koje se pojavljuju na televiziji i zahtijevaju da ne popuštamo terorizmu. Možete vidjeti da im je teško, da ih situacija razdire iznutra, ali odišu snagom, održavaju dojam da je sve u redu. Puno je lakše otići ako znaš da ostavljaš suprugu čvrstu kao stijena. „Nema problema,“ kima moja supruga, „ako će ti biti lakše, napravit ću tako. Nema suza. Dogovoreno.“
Iste noći ponovno ležim budan u krevetu. Moja supruga spava, mogu čuti njeno pravilno disanje pokraj mene, a kad zatvorim oči, sve me čeka: bol, treperave fluorescentne žarulje iznad mog kreveta, zrak koji odbija ući u moja pluća. Mogu čuti dlakavog diva koji viče na stariju sestru koja ga nastoji smiriti. Borim se za zrak, gurajući vrata koliko god snažno mogu, ali su zaključana. Nada mnom lebdi moja prekrasna supruga, tražeći liječnika. Ona zna da ne postoji mogućnost da ga nađe, ali se svejedno trudi. Nestaje mi zraka i ona to osjeća. Pogleda me, a u njenim očima mogu vidjeti da je kraj. Uzima moju ruku i približava joj svoje lice. Snažna je, poput majki na televiziji, ali puno mirnija. Njene zelene oči govore: šteta je što moraš ići, frende, ali sve će biti sasvim u redu kada odeš. Padam u san.
S hebrejskog prevela Jessica Cohen