[ad_1]

Zbog pandemije koronavirusa većina ljudi vrijeme provodi između četiri zida. Kako nam SARS-CoV-2 gadno zagorčava svakodnevicu, mnogi su se ljudi zainteresirali za zarazne bolesti. Kako sam svoj interes za viruse otkrila 1980-ih, dosad sam pročitala brojne popularnoznanstvene knjige o tim oku nevidljivim biološkim strojčićima i lovcima na njih. Najdraže među njima preporučujem u ovotjednom ZOOM-u.

Tinderbox

Od 1981. godine, kad su na Zapadu zabilježeni prvi slučajevi HIV/AIDS infekcije, napisan je niz knjiga o tome. Meni je najviše sviđa knjiga “Tinderbox: How the West Sparked AIDS Epidemic and How the World Can Finally Overcome It” iz 2012. godine čiji su autori epidemiolog Daniel Halperin i Craig Timberg, nagrađivani novinar Washington Posta. Knjiga nas vraća na kraj 19. stoljeća kada su europske sile krenule u brutalnu kolonizaciju Afrike, gdje su nemilice krčile prašume te otvorile put širenju AIDS-a. Danas znamo da je ishodište te bolesti u južnom Kamerunu, gdje su znanstvenici našli čimpanze koje nose virus SIV, praktički identičan HIV-u.

 

Vjerojatno je da se prvi čovjek zarazio HIV-om loveći čimpanzu kako bi je pojeo. Zaklao je čimpanzu, a njezin virus SIV vjerojatno je ušao u čovjeka preko neke posjekotine, možda na ruci. Nakon što je ušao u ljude, virus je mutirao i postao HIV. Genetičari smatraju da se pretvorba SIV-a u HIV dogodila između 1884. i 1924. godine, a velika je šansa da su među prvim osobama zaraženim HIV-om bili radnici koji su nosili slonovaču, gumu i druga dobra kroz džunglu. Istodobno, HIV, kojim su se u džunglama južnog Kameruna zarazili neki od radnika, a zatim ga prenijeli svojim partnericama, parobrodom se preko rijeka Sanghe i Konga proširio do Kinshase, tadašnjeg Leopoldvillea za koju Halperin i Timberg tvrde da je bila “ground zero” za HIV/AIDS epidemiju. Knjiga “Tinderbox” poučna je i za razumijevanje kako je virus SARS- CoV-2 “skočio” sa životinja na ljude.

Blijedi jahač

Britanska znanstvena novinarka Laura Spinney 2017. godine objavila je knjigu “Blijedi jahač: kako je španjolska gripa 1918. godine promijenila svijet”, o najstrašnijoj pandemiji koja je poharala čovječanstvo između ožujka 1918. i ožujka 1920. te odnijela između pedeset i sto milijuna ljudi (knjiga je 2019. objavljena na hrvatskom jeziku u izdanju VBZ-a). Za razliku od sezonske gripe, koja je najopasnija za malu djecu, stare ljude i osobe narušena imuniteta, “španjolka” je najviše napadala mlade i zdrave osobe u dobi između 20 i 40 godina. Zaražene osobe umirale bi vrlo brzo, nekada samo nekoliko sati nakon što bi shvatile da su bolesne.

 

Kako bi istražila gdje je i kako pandemija počela te koje su bile njezine posljedice za razne narode, Laura Spinney prati trag virusa gripe A (H1N1) koji je prije sto godina poharao gotovo cijelu zemaljsku kuglu (nije zaobišao ni Hrvatsku) te kombinira dirljive ispovijesti preživjelih s najnovijim istraživanjima iz raznih područja prirodnih i društvenih znanosti. – Ova knjiga na drugi način sagledava gripu. Ona kreće prema njoj od prapovijesti do 1918., od planeta do čovjeka, od virusa do ideje i natrag. U srži leži priča o tome kako je španjolska gripa izbila, poharala planet i povukla se ostavljajući promijenjeno čovječanstvo – kaže Laura Spinney.

No Time to Lose

Tijekom svoje novinarske karijere imala sam priliku upoznati neke od “lovaca na viruse”, poput Luca Montagniera (87), dobitnika Nobelove nagrade za medicinu 2008. godine za otkriće HIV-a, kojega sam dva puta intervjuirala. Belgijca Petera Piota (71) nisam uživo upoznala, ali sam 2012. godine s njim napravila intervju putem e-maila. Piot mi je tada poslao i PDF svojih memoara “No Time to Lose: A Life in Pursuit of Deadly Viruses”, koje i dalje čuvam u redakciji. Rođen u gradu Leuvenu, a odgajan u katoličkom duhu u flamanskom selu Keebergen, Peter Piot je kao 27-godišnji specijalizant Instituta za tropske bolesti u Antwerpenu otkrio jedan od najsmrtonosnijih virusa na planetu: ebolu.

 

Bilo je to 1976. godine kada su ga liječnici u Kinshasi izvijestili o tajanstvenoj epidemiji koja se pojavila u katoličkoj misiji Yambuku duboko u tropskoj šumi. Prvi slučajevi oboljenja pojavili su se u jednom selu na obali rijeke Ebola: svi oboljeli iznenada su dobili visoku temperaturu, glavobolju, povraćali su, imali proljev, patili od jakih bolova u mišićima, obilno krvarili, a naposljetku su im otkazali svi organi. Smrtnost je bila visoka, od 318 slučajeva zaraze 280 završilo je fatalnim ishodom. U maloj bolnici, koju su vodile flamanske časne sestre, ubrzo je preminulo 11 od 17 članova medicinskog osoblja. Riskiravši vlastiti život, Piot se hrabro s kolegama uputio u Yambuku. Ubrzo su otkrili da su ključ širenja zaraze bile loše sterilizirane igle u bolnici te bliski kontakti zdravih osoba s umrlima tijekom pripremanja pokopa. Piot i njegovi kolege napravili su karantenu, a mikrobiološka analiza pokazala je kako je uzročnik ubojite zaraze novi virus. Piotovi memoari zanimljiva su kombinacija medicine, avanture i putovanja: opisao je i kako je izbjegao smrt u avionskoj nesreći te kako se družio s kubanskim liderom Fidelom Castrom.

Hot Zone

Još jedna knjiga o eboli. Utemeljena na istinitim događajima, knjiga Richarda Prestona “Hot Zone” (Vruća zona) prodana je u nekoliko milijuna primjeraka diljem svijeta od izdavanja 1994. godine. Početkom 1990-ih Richard Preston radio je kao istraživački novinar za glasoviti magazin New Yorker te je saznao za epidemiju ebole 1989. među makaki majmunima u jednom istraživačkom laboratoriju u gradiću Restonu, dvadesetak kilometara od Washingtona. Preston je događaje rekonstruirao u članku “Kriza u vrućoj zoni”, koji je izašao 1992. u New Yorkeru, a dvije godine kasnije iz članka je nastala knjiga. Na temelju tog uzbudljivog bestselera nastala je i serija “Vruća zona”, prikazana ujesen prošle godine na National Geographicu.

 

– Novi virus poput ebole ima tendenciju mijenjanja kako prelazi s osobe na osobu. Ako ebola postane malo zaraznija, mogla bi se početi širiti brže i dublje. Mogli bi se zaraziti ljudi koji putuju bilo gdje u svijetu. Što god se s ebolom dogodi u budućnosti, danas malo tko sumnja u to da to ne bi bila ozbiljna prijetnja – izjavio je Preston, također autor “Cobra Event”, fikcije o bioterorizmu, i “Demon in Freezer”, u kojoj razmatra problem preostalih uzoraka virusa velikih boginja koji se čuvaju u SAD-u i Rusiji.

Sva naša oružja

U svojoj uspješnici “Sva naša oružja: zarazne bolesti, čelik i puške” iz 1998. (knjiga je objavljena na hrvatskom 2007. u izdanju Algoritma) slavni antropolog Jared Diamond ispisao je povijest ljudske vrste u posljednjih 13.000 godina. Mene se posebno dojmilo poglavlje o zaraznim bolestima. “Do Drugog svjetskog rata više je ratnih žrtava umrlo od bolesti uzrokovanih mikrobima nego od rana dobivenih na bojišnicama”, piše Diamond te ističe da su najsumorniji primjeri uloge zaraznih klica u povijesti zabilježeni tijekom europskog osvajanja Amerika.

 

U knjizi je slikovito opisao kako je Hernan Cortes, koji se 1519. iskrcao na obalu Meksika sa 600 Španjolaca, osvojio carstvo Azteka napučeno milijunima ljudi. Ono što je konkvistadorima dalo odlučujuću prednost bile su velike boginje, čiji je virus stigao brodom sa zaraženom robom. Buknula je epidemija u kojoj je pomrla gotovo polovica aztečkoga stanovništva. Na sličan je način i Francisco Pizarro pokorio carstvo Inka iskrcavši se 1531. na obalu Perua s vojskom od 168 ljudi.



[ad_2]