Počeo sam ovu kroniku konstatacijom da je izolacija idealna situacija za pisca. Kad će pisati, ako ne sad? Svijet se ruši, sve dobro i sve loše izlazi iz čovjeka, a pisac sjedi uz prozor i svijet je u njegovim rukama. Ili glavi, rekao bih. Hrvatsko društvo pisaca pozvalo je, logično, članove da mu šalju svoje dnevničke zapise. Upozorio sam na tu inicijativu počevši pisati ovaj dnevnik. Prošlo je eto deset dana otkako ih počeše objavljivati na svojim mrežnim stranicama, pod egidom “Dnevnik iz karantene”.

Malo se spisateljica i spisatelja odazvalo dosad, svega devet, a i ti su objavili robu nalik srednjoškolskim sastavcima. Toliku količinu razvučenih banalnosti, toliko malo stila, toliko nemoći, možete pronaći valjda jedino među hrvatskim literatima. Stvarnost se upravo pjeni, buja u nezamislivim realizacijama, a naša spisateljica i naš spisatelj opčinjeni su prije svega time što se to događa njima, a ne što se događa svijetu.

Njihov pogled ne seže dalje od pogleda u vlastitu bilježnicu. Vjerujem da će ubuduće stići priloga zanimljivijih, uzbudljivijih, pametnijih, koje bismo vam mogli preporučiti, no ovo što se sad piše – neće čitati nitko. Ni sad ni poslije. Ti bi dnevnici, pretpostavljam, trebali čovjeka upravo prikovati uza se, a ovi te gone da istoga časa napustiš samoizolaciju i kreneš u terapeutsku šetnju.

Samoizolacija, izolacija, prisilna izolacija jesu, dakako, idealne za pisca ne jedino kao situacije, negoli i kao teme.

Budući da nemamo pametnija posla, evo nekoliko romana koji se događaju u takvom okružju i rado ih preporučujemo čitateljstvu.

Sofisticiranim stilom i lucidnim uvidom u tračersku narav ljudske psihe osvaja Marcel Proust svojim ciklusom “U potrazi za izgubljenim vremenom”, na koncu storiji o junaku koji se eto ne miče iz svoje sobe obložene plutom.

Izvanredno suptilan roman Thomasa Manna “Čarobni brijeg” događa se u izoliranom sanatoriju za plućne bolesnike. Iako je sve na prvi pogled u najboljem redu, iz sanatorija se gotovo i ne odlazi, zapravo ga je nemoguće napustiti. Nemoguće je izliječiti se.

Mann i Proust jesu možda za odabrane čitatelje, a mnogo široj publici bit će uzbudljiv roman Williama Goldinga “Gospodar muha”: skupina đaka muške škole preživi zrakoplovnu nesreću te na tropskom otoku počinju međusobnu borbu za vlast.

Gotovo jednako uzbudljiv jest i glasovit roman Daniela Defoea “Robinson Crusoe”, gdje glavni lik preživljava također na tropskom otoku, među ljudožderima.

Roman Xaviera de Maistrea “Putovanje po mojoj sobi” snažna je pak i maštovita priča o vojniku, zatočenom na 42 dana zbog sudjelovanja u dvoboju, koji se odluči za putovanje po svojoj uzničkoj sobi.

Neobično jeziv, a opet čitljiv, jest i roman Niccola Ammanitija “Ja se ne bojim”, opet o skupini dječaka u pogibeljnoj situaciji.

A ako vam sve to nije dovoljno, ili vam je previše preuzetno, uzmite u ruke starog dobrog Alexandrea Dumasa i njegov roman “Grof Monte Cristo”.