Tog nedjeljnog jutra sve je jurnulo. Ljudi su iskočili iz toplih kreveta, na brzinu se obukli i držeći mobitel u jednoj, a navlačeći cipele drugom rukom, pojurili niz stubišta bježeći od svojih domova u sigurnost travnatih površina.

Idućih nekoliko trenutaka čekao se novi. Prvi je bio jak, no nevolja nikada ne dolazi sama. Sve se uzvrpoljilo, pohitalo, poletjelo, nervozno cupkalo s jedne na drugu nogu, čekalo se kada će novi udar zatresti agramske zidove… U tren oka spokojno jutro pretvorilo se u metež, a jedan gospodin odlučio je stati i pričekati.






Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL






Zagreb: Sat na Britancu stao točno u vrijeme potresa | Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL



– Ja sam vam, morti, umrl od straha, ‘ko bu ga znal. Sto i kusur let se nikaj sličnoga nije desilo! A tu sam na flanjki već… Ma, ‘ko bu ga znal kol’ko!

Ni naprijed ni nazad. Ni sim ni tam. Cajgeri su ostali mirovati kao da je vrijeme stalo. 6:24. Gospon plavi na Britancu s visina je promatrao jurnjavu.

– Kaj buju se i ovi z Pantovčaka spustili? 

Prodrmao ga je još jedan pa još jedan. Cijelu nedjelju ga je treslo i njihalo, ali on se nije pomaknuo.

– A tak je kak je. Odlučil sam da ne bum mrdnul pa kud puklo. Znate kak se veli, taj kaj beži, on ne bu nikam stigel. A ja bum tu još dugo let. Meni se nikam ne žuri.




Zagreb: Sat na Britancu stao točno u vrijeme potresa | Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL



Tema: Potres u Zagrebu





Source link