– Bio sam malo poznati kantautor folk prizvuka tijekom ere britpopa i dancea koji su vladali devedesetima, započinje u Guardianu svoju priču danas globalno poznati David Gray.

– U vrijeme snimanja mog trećeg albuma, bio sam prava katastrofa u stilu Spinal Tapa. Na jednoj je mojoj gaži stajao natpis: ‘Sva su rebarca rasprodana, David Gray nastupa u 9:00’.

Otarasio sam se svog menadžera, izdavačke kuće, svega, samo da bih radio ono što sam želio. Nikad nisam u studiju uspio uhvatiti energiju našeg nastupa uživo, pa sam počeo snimati u svojoj spavaćoj sobi u Stoke Newingtonu u Londonu koristeći se nekim osnovnim sredstvima: kompjutorom, semplerom, klavijaturama. Phil Hartnoll iz Orbitala dao mi je malu miksetu i preporučio Roland Groovebox ritam mašinu.

Posjećivao sam nastupe Orbitala još u ranim devedesetima, želio sam isprobati ponešto ‘klupskiju’ kulturu i raditi glazbu koja je oslikavala moj tadašnji život. Tijekom jedne večere, iskrao sam se sa svojom Groovebox mašinom, a akordi i stihovi za ‘Please Forgive Me’ pali su ravno s neba. Sav sam se naježio. Ova pjesma bila je kao zvuk startnog pištolja.

Clune (bubnjar Craig McClune) i ja znali smo nastupati zajedno i jako smo se dobro razumjeli u glazbenom smislu. On je donio ideju za ritam, a producent Iestyn Polson bio je savršen za taj posao: bio je dio ulice, zločest, pomalo divlji, ali imao je strašno uho za detalje i bio je jako kreativan. Iestyn je stvorio taj drum’n’bass efekt u pjesmi ‘Please Forgive Me’.

 

Kad smo napravili četiri ili pet pjesama, znali smo da nam je krenulo. Ime albuma nadošlo je idući dan. Tada je stigao Babylon. Oslikavao je moj tadašnji život – mladi čovjek u Londonu koji puno izlazi i pomalo je izgubljen. Album nije u potpunosti autobiografski, ali u stihovima ‘let go your heart, let go your head’ (‘pusti srce, pusti glavu’, slobodni prijevod) ja se obraćam samome sebi. Financijski sam bio posve u neredu. Oženio sam se, a potom izgubio roditelje što me potaklo da sve ispitujem puno dublje. Želio sam da svaka sekunda albuma bude najbolja što može biti.

Sve se odigralo jako brzo. Sami smo se financirali pomoću donacija mojeg bivšeg šefa Davea Boyda iz Hut Recordsa i još jednog prijatelja. Otisnuli smo 5.000 kopija i, za početak, album izdali u Irskoj gdje sam imao nešto fanova. Od trenutka kad smo počeli nove pjesme svirati uživo, album se počeo prodavati kao alva. S vremenom, licencirao ga je East West Records. Trebalo nam je oko dvije i pol godine da dospijemo na prvo mjesto, no jako sam ponosan da je album koji je nastao u spavaćoj sobi 26. najprodavaniji album svih vremena u Velikoj Britaniji. To je dokaz da ti ne treba mnogo da bi napravio nešto trajne vrijednosti.

Radio sam u studijima, ali nisam bio poznat kao producent. Daveov menadžer dijelio je ured s menadžerom mojeg benda. Sreo sam ga ispred jednog puba kad mi je rekao: ‘Dave ima problema sa svom tom opremom. Možeš li doći?’ Kad sam stigao, Clune je gledao kroz prozor.

 

Bili smo limitirani onim što smo imali, pa sam rezuckao beatove i pravio semplove koji su mi se u to vrijeme sviđali. Nagovorio sam Clunea da odsvira bubnjeve u kupaonici – imali smo sreće sa susjedima. No problem su bili vanjski zvukovi. Konstantno su raskopavali cestu u blizini kuće, a na snimci se čuje i buka prometa. Na snimci Babylona čuje se automobil koji je prošao kraj kuće. No kad sam taj zvuk izbacio, snimka nije zvučala tako dobro pa sam ga vratio u pjesmu.

Dolazio bih oko 10 ujutro i morali bismo završiti do vremena kad se Daveova supruga vraćala s posla. Posljednjih pola sata su uvijek bili mahniti, a onda bi Dave otišao po ženu na stanicu. Raspored je bio strog, no ostavljao nam je vremena da razmislimo o onome što smo toga dana radili. Pjesma Soft Cella ‘Say Hallo, Wave Goodbye’ je bila dio Daveovog live seta pa smo izrezali taj live sa Simonom Edwardsom iz Fairground Attractiona na basu. Gledao sam ih na Top of the Pops, pa sam bio osupnut kad je ušao u studio.

Za album nije bilo neke blistave komercijalne nade. Svirali smo pred solidno popunjenim dvoranama u Irskoj, a onda se vratili u Veliku Britaniju i svirali pred 30 ljudi. No odjednom su počele dolaziti mlade djevojke, a one su sa sobom dovele i svoje mame. Netko je bio otkazao nastup na festivalu Glastonbury (bio je to Burt Bacharach) pa smo mi odsvirali dva puta, drugi put na Pyramid pozornici. Reakcija je bila mnogo bolja i mogli smo čuti ljude kako pjevaju zajedno s nama. Pomislio sam: ‘Opa, to je to!’