Home Hrvatska Home VIDEO: BOLNE ISPOVIJESTI VUKOVARACA ‘Teže od batinanja bilo je slušati silovanja žena...

VIDEO: BOLNE ISPOVIJESTI VUKOVARACA ‘Teže od batinanja bilo je slušati silovanja žena u susjednim ćelijama’

20
0


Marko Filković bio je jedan od boraca Borova naselja. Prošao je put zarobljeništva od Novog sada do Beograda

Rijeka, 151119.
Marko Filakovic, bivsi logoras srpskih logora nakon pada Vukovara.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX

Marko Filković

 

“Izbjegavam filmove s nasiljem, vrate mi scene iz zatvora”

Marko Filković rođen je 1960. u Erdutu, a kada je imao šest godina, s obitelji se preselio u Borovo naselje u kojem je njegov otac, koji je radio u Kombinatu gume i obuće Borovo, dobio stan. I Marko se osamdesetih zaposlio u istoj tvrtki, oženio se, dobio dvije kćeri.

A onda, umjesto ugodnog života, počeo je pakao. – Još u šestom mjesecu bio sam tjedan dana u Švicarskoj, kod sestre. Imao sam ponudu da ostanem tamo raditi, međutim, vratio sam se. Bilo mi je to nekako, što ja znam, nepojmljivo. Danas, poslije ove vremenske distance, ulovi me razmišljanje što bi bilo da sam ostao, da sam povukao ženu i djecu, ali vrlo brzo prestanem o tome razmišljati. Nema smisla – kaže.

Još na jesen 1991. ekipa okupljena za obranu Borova naselja dobro se držala, sve do pogibije Blage Zadre. Tada su u ljude, kaže, uvuklo malodušje. Na sam 18. studenog su, priča, razmišljali o tome da krenu u proboj za Vukovar, ne znajući da je Vukovar pao jer im već nekoliko dana nisu stizale nikakve informacije. No, noću, oko 2-3 sata, kaže, kao da mu je nešto govorilo da odustanu. Vrlo brzo, palo je i Borovo naselje.

– Držao nas je inat, držali su nas ljudi, svatko je imao nekoga. Tu su mi bili roditelji, tu mi je bio brat, netko je imao ženu i djecu tamo… Još uvijek, u nekom kutku mozga tinjala je nada da će se nešto dogoditi, da će netko doći i to odblokirati – kaže.

Priča kako je 19. studenoga krenuo jak napad na zgradu Borovo komerca, u kojoj je bila smještena pričuvna bolnica, te su na nju bačene napalmske bombe. Zgrada je počela gorjeti, urušavati se…

– U svoj toj panici, počeo sam dozivati motorolom. Javio mi se Arkan, s kojim nisam želio razgovarati. Kasnije mi se javio jedan pukovnik koji se predstavio kao Prijatelj, a kasnije se uspostavilo da je to Nebojša Pavković, kojemu je suđeno u Haagu. Pitao me jesmo spremni na predaju, rekao sam “da”. Zamolio sam ga da prestanu s granatiranjem, jer imamo u zgradi ranjenike i civile, da ih možemo izvući. Rekao je “dobro, za pet minuta će sve stati”. I stvarno je stalo – govori Filković.

Tada se slomio, rasplakao i razbio motorolu o zid. No, kada se pribrao, uzeo je drugu motorolu i nastavio pregovore. Situacija je bila takva da ih nitko nije ni pretresao pa je sa sobom imao i pištolj, na koji je zaboravio.

– Kada je došao general, sjetio sam se pištolja, i stavio ga na stol. Oni su svi pretrnuli. Sjeli smo 10-15 minuta, porazgovarali, pitao nas je koliko nas ima, rekao sam 186. Oni su mislili da nas ima više od dvije tisuće. Pitao nas je što bi mi htjeli. Rekao sam da bismo htjeli da žene i djeca izađu i idu za Hrvatsku. Što se nas tiče, rekao sam, svjesni smo da smo sada zarobljenici – ispričao je. Prisjeća se dolaska pred Novi Sad.

– Bio je mrak, a Novi Sad je svijetlio kao Betlehem. Tri mjeseca smo bili u mraku, tako da mi je to izgledalo kao nešto nadrealno. Krenuli smo desno iz Novog Sada u Sremsku Kamenicu. Zatvorili su nas u podrum u vojarni, gdje smo bili devet dana. Tada su počela prva ispitivanja i fizička maltretiranja. Nakon devet dana, ukrcali su nas u marice, a prije toga smo, naravno, imali “ispraćaj”, “špalir”. Pretukli su nas, ubacili u marice. Završili smo u Sremskoj Mitrovici u zavoru – govori. Treći dan, nakon ispitivanja, Filković je završio u samici u kojoj će provesti iduća četiri mjeseca. Bila je to prostorija od metar i pol s tri metra, bez vode i WC-a, samo s malim prozorčićem na visini.

– Onda je počelo ispitivanje i sve ostalo, maltretiranje, batinanje… Dogodilo se to da je prešutni dogovor među našima bio da ćemo, kada počnu ispitivanja i batinanja, na sve one kojih nema, koji su poginuli ili otišli, prebaciti odgovornost za stradanja agresorske vojske. Mene od te predaje nitko nije vidio i vjerojatno su mislili da sam mrtav pa su i za mene to pričali… Tako sam završio s optužnicom za genocid nad srpskim narodom, za oružanu pobunu, za ovo i ono… – govori. Sistem je, kaže, bio takav da ga na ispitivanju slome i prebiju.

– Mene su dva puta nosili s ispitivanja u deki. Onda vas puste jedno četiri-pet dana na miru. Ali, u isto vrijeme, noću su puštali njihove robijaše iz zatvora u Sremskoj Mitrovici, koji su tu služili kazne za razna kaznena djela, do idu po samicama i tuku ljude. Bilo je to ciljano, četiri-pet dana nitko vas ne dira, ali robijaši tuku u susjednim ćelijama i vi sve to čujete. Poslije nekoliko dana, noću, dođu i kod vas – prisjeća se.

Najgore mu je, pak, padalo ono što se događalo u samicama preko puta njegove, u kojima su držali zarobljene žene.

– U te samice su puštali te iste robijaše koji su ih silovali. To se događalo svaku noć. Vjerujte mi, bilo mi je lakše dobiti batine nego to slušati – govori. Jednom dnevno dobivao je masnu vodu i tanku krišku kruha, što je bio praktički jedini obrok. Ponekad je, veli, dobivao griz koji bi bio gorak, ili ljutu palentu, tako su ga psihički zlostavljali.

– Hranu bi vam donio robijaš i tom prilikom bi vas i prebio, da vam i to prisjedne. Kada sam iz Mitrovice došao u Beograd, gdje me čekalo suđenje, imao sam 49 kilograma – govori. Ta četiri mjeseca samice i batinanja držali su ga, kaže, razmišljanja o obitelji i molitva. Ponekad bi se rukama dizao na prozorčić, pazeći da ga netko ne vidi, i gledao naplatne kućice na autocesti. To mu je, veli, bio prozor u svijet. Određivao je vrijeme slušajući zvonik na crkvi, procjenjujući koja označava koju misu, ravnao se i po zatvorenicima kat ispod koje bi čuo kada odlaze na ručak… Ponekad bi kroz prozorčić ugledao i autobuse koji bi mu davali nadu, da se događaju nekakve razmjene zarobljenika. Nikakvih informacija nije imao.

U veljači 1992., Marko Filković iz Sremske Mitrovice prevezen je u Beograd, u vojni zatvor, gdje ga je čekalo suđenje. Tamo su uvjeti bili nešto bolji, u prostoriji, u kojoj je bio i dalje sam imao je i vojnički krevet i WC, umivaonik i ormarić… Filković je po dolasku u Beograd prvi put, nakon četiri mjeseca, pojeo porciju graha i četvrtinu kruha.

U Beogradu je Marko Filković osuđen na 20 godina zatvora, a potom na smrtnu kaznu. No, već se naveliko među zatvorenicima pričalo o razmjenama i nada je postojala. Tada je došlo jutro, 14. kolovoza.

Potrpali su ih, kaže, u autobus i krenuli su za Hrvatsku. U jednom trenutku su, tvrdi, u autobus ušli policajci Krajine i ruski unproforci koji su ih pratili do Nemetina.

– Ruski unproforci tukli su nas cijelo vrijeme u autobusu, od Bijelog Brda do Nemetina. Milicajci Krajine nisu, ali Rusi su išli između redova i “peglali”  – priča Filković.

Sa suprugom se našao u Zagrebu i bio je to strahovito emotivan trenutak. Krenuli su u Donju Bistru, gdje je supruga imala obitelj.

– Tamo su me dočekale kćerke… Bilo je tako emotivno, mislio sam da će se srušiti od uzbuđenja… Uzeo sam ih u naručje – priča.

– Sve što sam prošao, sve sam to nekako u sebi posložio i nije mi problem o tome govoriti. Ponekad mi se, naravno, vrate slike iz logora… Gledam TV, kao i svi ostali, ali izbjegavam filmove s nasiljem, pogotovo s nasiljem prema ženama. Kada tako nešto vidim, prebacim kanal. Najviše gledam kuhanje i humorističke serije. Scene nasilja, pogotovo prema ženama, vrate mi te scene silovanja u Sremskoj Mitrovici.




This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.