Home Hrvatska Home DOKTORI KOJI SU SPASILI MALENE TALIJANE NAKON TROVANJA ‘Kada su došli, točno...

DOKTORI KOJI SU SPASILI MALENE TALIJANE NAKON TROVANJA ‘Kada su došli, točno smo znali što treba. I nitko nije pitao koliko je sati i za prekovremene’

22
0
DOKTORI KOJI SU SPASILI MALENE TALIJANE NAKON TROVANJA 'Kada su došli, točno smo znali što treba. I nitko nije pitao koliko je sati i za prekovremene'



U našem poslu nema radnog vremena, ono traje dvadeset četiri sata, odnosno svi mi moramo biti na raspolaganju u svakom trenutku. Čak i kada odemo na godišnji odmor, u slučaju da nas naši kolege nazovu i pozovu, svatko od nas će se odazvati i doći raditi. Pa, u pitanju su djeca i za njih moramo biti na raspolaganju kada god je to potrebno, kaže za Slobodnu Dalmaciju doc. dr. Branka Polić, poznata splitska pedijatrica i pročelnica Zavoda za intenzivnu pedijatriju s postintenzivnom skrbi, Klinike za dječje bolesti KBC-a Split ili skraćeno JILD (Jedinica intenzivnog liječenja za djecu).

Tempo rada na JILD-u ovisi o tome kakvi su bolesnici kod njih, u kakvom zdravstvenom stanju, odnosno koliko je teško njihovo zdravstveno stanje.

– Kada ih uspijemo stabilizirati onda je lakše. Ali do tog trenutka imamo pune ruke posla. I nakon što stabiliziramo zdravstveno stanje djeteta, što je od izuzetne važnosti za njegovo liječenje, moramo dvadeset četiri sata biti u stanju pripravnosti, ako se to stanje pogorša. Ponekad, oko samo jednog djeteta svi djelatnici JILD-a imaju dvadeset četiri sata “pune ruke posla”. Da ne govorim o situacijama kada, istovremeno u JILD primamo više pacijenata. Tako smo jednom imali slučaj da smo u JILD, u samo nekoliko minuta primili petero djece, koja su bili sudionici jedne prometne nesreće – kaže doc. dr. Polić.

Tada svi “lete” i ne staju s radom.

– Tada je tzv. opsadno stanje u JILD-u. Svakom djetetu treba posvetiti dužnu pažnju, treba ga stabilizirati i krenuti s intenzivnim liječenjem. Evo, posljednji takav slučaj je bio nedavno, kada su se na brodu pokraj Hvara, ugljikovim monoksidom otrovala djeca iz Italije, brat i sestra od pet i četrnaest godina. No, toliko smo dobro uigrani i nije nam to bila prva izvanredna situacija, da ništa ne prepuštamo slučaju. Zna se sve do u detalje. Mi tako funkcioniramo već osamnaest godina, od kada JILD postoji u KBC-u Split. I sada su liječnici i medicinske sestre ostajali raditi do dugo u noć, nitko nije gledao kada mu završava radno vrijeme i nitko nije ni pomišljao o tome hoće li mu taj prekovremeni rad biti plaćen ili ne. Ako je to potreba zbog malih pacijenata, i nakon dežurstva ljudi ostaju na poslu i nitko im ne mora reći da ostanu, nego sami, po “špranci” ostaju raditi, dok je god to potrebno – kaže doc. dr. Polić.

Da je to tako, reporteri Slobodne uvjerili su se i tijekom liječenja malih Talijana u KBC-u Split, kada su na mobitel dobivali liječnike koji su taj dan radili kroz jutro, a još bi uvečer, kada bi ih nazvali da provjere stanje djece, oni bili uz njihov krevetić, bdijući nad njima i njihovim životima.

– Svi mi tako radimo jer jedino na taj način možemo funkcionirati. Prije svega radimo sa srcem i obavimo sve ono što treba obaviti u tako teškim situacijama. Naravno, najvažnije nam je znati u kakvom je stanju dijete koje dolazi kod nas, koje su mjere liječenja poduzete prije nego je dijete dovedeno kod nas, a sve to zbog toga da bismo znali kako se moramo pripremiti – kaže doc. dr. Polić.

Na JILD-u rade i “mlade snage” dr. Tatjana Ćatipović Ardalić i mr. sc. dr. Tanja Kovačević, specijalistice pedijatrije i subspecijalistice intenzivne medicine.

– U JILD dođu raditi samo ljudi koji to vole raditi, žele raditi i koji su spremni žrtvovati svoj privatni život. U ovom poslu nema puno privatnog života. No, nikome od nas nije teško jer znamo da pomažemo onima kojima je to najpotrebnije, maloj djeci i adolescentima. Kada smo došle raditi u JILD bile smo upoznate s time što nas ovdje čeka i što će se od nas zahtijevati i očekivati – kaže dr. Ćatipović Ardalić.

“Mlade snage” imaju punu podršku od svojih starijih i iskusnijih kolega i prema svemu viđenome nema nikakvog straha za budućnost JILD-a.

– Učimo od najboljih i najiskusnijih liječnika u intenzivnom liječenju djece. Tko će nas naučiti ako to neće biti naši šefovi – ističe dr. Tanja Kovačević.

U poslu na JILD-u svi djelatnici kreću sami od sebe, jer svi oni, ili barem većina njih imaju kod kuće jedno ili više djece, pa su stoga i još više osjetljivi kada je u pitanju pomoć najmlađima.

– Ja kod kuće imam dvoje male djece i kada se ovo dogodilo s malim Talijanima ni jednog trenutka nisam oklijevala hoću li ili neću ostati na poslu nakon radnog vremena. Naravno, ostala sam do kada je trebalo kako bih pomogla svojim kolegama i djeci – kaže za Slobodnu Dalmaciju dr. Ćatipović Ardalić.

Na splitskom JILD-u primjenjuju su svi protokoli u liječenju kao i u svim svjetskim medicinskim centrima.

– Primarno zbrinjavanje pacijenata obavlja se po pravilima struke, a protokol liječenja je svjetski. Svi postupci intenzivnog liječenja koji se rade u svijetu, rade se i kod nas – kaže dr. Tanja Kovačević.

A, ovog splitskog JILD-a zasigurno ne bi bilo da nije bilo prof. dr. Julija Meštrovića, sadašnjeg ravnatelja KBC-a Split, i jednog od najpoznatijih hrvatskih pedijatara. JILD je u Splitu oformljen, možemo tako kazati – “iz ničega”.

– Osnovali smo ga u prosincu 2001. godine i to zbog potrebe liječenja životno ugrožene djece. Do tada su se takva djeca liječila na Jedinici intenzivnog liječenja za odrasle (JIL). Kada sam ja 1988. godine došao u splitsku bolnicu na specijalizaciju, mi ovakvu djelatnost nismo imali. Kako se razvijala medicina, potrebe za JILD-om su bile sve veće i kada sam završio specijalizaciju iz pedijatrije 1994. godine, tražio sam mogućnost edukacije iz intenzivnog liječenja djece. U dobivanju takve edukacije puno su mi pomogli prijatelji, prije svega mons. Nikola Eterović i prof. dr. Simona Sandrić (supruga preminulog Vlade Gotovca), koja je inače profesorica kardiologije u bolnici Gemeli Rim) – kaže prof. dr. Meštrović.

Nakon što je prof. dr. Meštrović dospio na Gemeli i usavršavao se jedno vrijeme na njihovu JILD-u, a zatim na istom odjelu Bambino Gesu bolnice u Rimu, vratio se, nakon osam mjeseci u Split.

– Tada smo imali nešto od opreme, što je bilo dovoljno za početak intenzivnog liječenja djece. Počeli smo provoditi postupke intenzivnog liječenja djece, a u tim počecima imao sam golemu podršku Klinike za pedijatriju splitske bolnice. Tada smo prof. dr. Vjekoslav Krželj i ja uz potporu KBC-a Split napravili akciju za prikupljanje sredstava za osnivanje JILD-a. I u roku od jedne godine osnovali smo JILD – ističe prof. dr. Meštrović.

Godišnje kroz JILD prođe oko 330 malih pacijenata i liječe se tamo djeca svih uzrasta, od novorođenčadi do adolescenata.

– Liječe se sva djeca koja imaju indikacije koje zahtijevaju intenzivno liječenje. Od osnutka JILD-a radili smo sve ono što se radi u najboljim svjetskim centrima. Najčešće dijagnoze kod naših pacijenata su upale dišnih puteva i ozljede glave, a najugroženiji naši pacijenti su novorođenčad i oni s ozljedama glave – kaže prof. dr. Meštrović.

Na JILD-u su boravila i liječila se djeca za koje nitko nikada ne bi rekao da će preživjeti.

– Bilo je djece u takvom kliničkom stanju da se svima nama činilo kako nema šanse da prežive, odnosno imali smo osjećaj da gubimo malog bolesnika. Ali, događalo se da smo nekim krajnjim naporom i nekim medicinskim postupcima takvoj djeci uspijevali spasiti život, a ta su djeca imala zatajenje vitalnih unutarnjih organa, zatajenje srca ili pluća, bubrega. Oporavili bi se u potpunosti i bili otpušteni s našeg JILD-a. I u tim trenucima našoj sreći nikada ne bi bilo kraja – kaže prof. dr. Meštrović.

U velikom broju slučajeva izliječena su i djeca iz inozemstva.

– Nakon što se vrate u svoje zemlje šalju nam pisma zahvale. Čak je jednom u Češkoj u znak zahvale JILD-u splitskog KBC-a održan i koncert. A mnoga naša “domaća” djeca dolaze, nakon uspješnog liječenja, kod nas na JILD sa svojim roditeljima kako bi nam zahvalili na oporavku – kaže prof. dr. Meštrović.

Nažalost, postoje situacije kada djeca ne prežive.

– Radi se o zasigurno najstresnijem i najgorem trenutku u našem medicinskom zanimanju. Teško je u takvim teškim situacijama “ostati normalan”. Kada se samo sjetim koliko smo se mi puta nagledali roditelja čije dijete umire. U takvim trenucima mi nismo u poziciji da mislimo na sebe, nego na druge i moramo davati podršku i pružati utjehu roditeljima kojima se ruši svijet. Svu tu bol koju nosimo u sebi zbog gubitka nekog djeteta, koje smo pokušali spasiti moramo premostiti nekakvom “premosnicom” u svojoj duši i u svome srcu. Moramo biti psihijatri, psiholozi, a prije svega moramo biti ljudi. Mnogi od nas se jako vežu za tu, najteže bolesnu djecu. Mnoga od te djece jako pate u svojoj bolesti i nema ni jednog načina da patnju odagnaš, nego je jednostavno moraš prihvatiti i nastaviti živjeti s njom – kaže prof. dr. Meštrović.

Jedino se u splitskom JILD-u ne liječe mali kardiokirurški bolesnici, njih se transportira u Zagreb.

– Mi stalno napredujemo i želimo biti sve bolji. Za ovaj naš posao moraš imati posebna znanja i vještine. I drugi naši kolege s Klinike za pedijatriju dežuraju, a glavna sestra JILD-a Sanja Šolić, žena je koja gotovo pa živi ovdje, doslovno sedam dana u tjednu boravi na JILD-u. Velika većina i ostalih medicinskih sestara radi na isti način, kao i liječnici. Drukčije ne znamo i ne želimo, jer je život i zdravlje djece najvažnije – zaključuje prof. dr. Julije Meštrović.




This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.