Home Hrvatska Home JEDAN OD NAJVEĆIH MISTERIJA JADRANA Da nije bilo jednog kobnog udara groma,...

JEDAN OD NAJVEĆIH MISTERIJA JADRANA Da nije bilo jednog kobnog udara groma, nikada ne bi bilo Dioklecijanove palače, a možda ni Splita!

7
0
JEDAN OD NAJVEĆIH MISTERIJA JADRANA Da nije bilo jednog kobnog udara groma, nikada ne bi bilo Dioklecijanove palače, a možda ni Splita!



“Udar je bio žestok poput bombe. Kabinu je obasjala strašna svjetlost. Cijeli se brod tresao kao da ga je zahvatio jak potres. Brodom se počeo širiti miris paljevine…”

Tako nam je za prošlogodišnje Patrole svoje zastrašujuće iskustvo opisala skupina nautičara iz Beča nakon što im je u jarbol udarila munja. Zatekli smo ih na vezu u dubrovačkoj marini neposredno nakon udara. Bili su neozlijeđeni i sretni što su živi. Munja im je spalila svu brodsku elektroniku, pa je jedina šteta bila to što su svojih tjedan dana čarter-krstarenja morali skratiti na samo tri. No, ni to nisu smatrali nekim velikim zlom jer, kako su rekli, bogatiji su za jedan izniman doživljaj koji će pamtiti i moći prepričavati dok su živi.

Samo nekoliko dana poslije slično se dogodilo i našem poznatom regatnom jedriličaru i skiperu Rajku Kujundžiću koji je plovio sa skupinom čarter-gostiju. Pred ulazom u Slano u jarbol katamarana udario im je grom i munja je također spalila svu brodsku elektroniku. Nikome se ništa nije dogodilo pa je jedina posljedica bila nagli prekid odmora na krstarenju. Dakle, ništa strašno, u oba slučaju posljedica je bila samo – promjena plana.

Smrt u šatoru

Ali, bilo je munja i gromova koji su utjecali na povijest našeg mora, naselja i gradova, kako na obali tako i na otocima. Štoviše, neki su udari bili toliko presudni da je sasvim nezamislivo kako bi danas ta mjesta izgledala.

Primjerice, da nije bilo jednog sudbinskog udara munje, Split bi danas izgledao bitno drukčije, ako bi ga uopće i bilo. Ta je munja udarila daleko od Splita, ali kao da ga je direktno i punom snagom pogodila. Zbilo se to 283. godine u rimskom vojnom taboru nadomak stare Perzije. Perspektivni rimski car i uspješni vojskovođa Kar (Marcus Aurelius Carus) upravo je na bojnom polju potukao perzijsku vojsku. Nakon slavlja Kar je pošao na počinak i mirno u svom šatoru spavao “na lovorikama”. Usred noći tabor je pogodila strašna oluja, a jedna od munja pogodila je carski šator i u postelji ubila Kara.

U to je vrijeme zapovjednik njegove konjičke garde bio ambiciozni sin nekog anonimnog pisara, koji je uspio napraviti sjajnu vojničku karijeru. Zvao se Diokles. No, nije to bila samo careva tjelesna garda, bile su tu i dvije konjičke legije po 5000 vojnika te devet kohorti po 500 vojnika. Tako je Diokles raspolagao vojnom silom od gotovo 20.000 legionara. Kada je Karov sin, nedugo nakon što mu je oca ubio grom, ubijen u svom šatoru, legionari su za novog cara izvikali Dioklesa. Tako je 17. rujna 284. godine Diokles proglašen imperatorom i uzeo je ime – Dioklecijan.

Poznata je priča kako je car Dioklecijan nakon 20 godina carevanja, tramakanja po bojištima, gradnje rimskih termi, obnove veronske arene i kazališta u Saloni, već skvrčen od reume, odlučio otići u mirovinu. Tako je sagradio i velebnu palaču kojom je začet današnji Split.

Sve je to posljedica onoga groma koji je ubio cara Kara, i to u trenutku kada mu se smiješila sjajna karijera. No, kobna munja iz 283. godine poslije Krista imala je još velikih i dalekosežnih povijesnih posljedica. Dioklecijan je, naime, bio jedan od najvećih i najokrutnijih progonitelja Isusovih sljedbenika. Da nije bilo njegovih edikata, možda bi danas kršćanstvo ostalo bez brojnih svetaca.

Dioklecijanove direktne žrtve bili: sv. Dujam (zaštitnik Splita), sv. Florijan (zaštitnika vatrogasaca), sv. Anastazija (Stošija – čiji se zemni ostaci čuvaju u zadarskoj katedrali), sv. Eufemija (čiji je lik s vrha rovinjske crkve i danju i noću putokaz nautičarima i drugim moreplovcima), sv. Lucija, sv. Katarina, sv. Agneza i još mnogi drugi kršćanski svetice i sveci.

Priča o Svetom Jurju

Ne bi bilo ni svetog Jurja. Juraj je jedan od najvećih mučenika među žrtvama okrutnih Dioklecijanovih progona. Bez Dioklecijana bi Juraj možda umro normalnom, a ne mučeničkom smrću. I tada bi se drukčije zvali Kaštel Sućurac, Sućuraj na Hvaru, Suđurađ na Šipanu, najviši vrh Biokova, podravski gradić Đurđevac… Bez Jurja-sveca policija i vojska imale bi nekog drugog nebeskog zaštitnika. Kao i Engleska, Kanada, Njemačka, Grčka, Litva, Malta, Bugarska… A ni američka država Georgia ne bi se tako zvala.

Još podosta povijesnog rusvaja napravili su jadranski gromovi i munje. Najčešće žrtve bili su pastiri, poljodjelci, zvonari i vojnici.

Vojnici ponajviše zato što su uz njih uvijek bila skladišta streljiva i baruta. Evo što je naš akademik Grga Novak zabilježio u jednom od svojih brojnih svjedočenja na osnovi starih mletačkih zapisa. Zbilo se to u Hvaru 1. listopada 1579. godine.

Strava u Rovinju

“Tada je u tri sata poslije ponoći udario grom u tvrđavu, i to upravo u mjesto gdje je bila naslagana municija. Najprije odleti u zrak kuća kaštelana i kamerlenga, tako da se ni temelji nisu više poznavali, sam kaštelan bijaše bačen u more, kod Gospe od Kruvenice bijaše sasvim uništena stražara, a služitelj sav rastrgan. Sve kuće u tvrđavi padoše, dva vojnika i dvije žene bijahu tu ubijeni, svi drugi bijahu ranjeni… Tri stotine buradi praha bijaše eksplodiralo…

Uslijed toga poleti sve do vrha brda Sv. Nikole kamenje i komadi artiljerije… Kamenje, gvozdene kugle, grede polijetale su na grad, probijale kuće, rušile ih do temelja… Svak je mislio da je kraj svijeta… Kamenje je poletjelo i na dvije galije u luci i na njima ubilo šest osoba, a devet ranilo zajedno s komandantom Petrom Gradenikom. U drugim lađama bijaše ranjeno mnogo lica…”

A evo i strave koja se, prema pisanju povjesničara Antonija Pauleticha i Giovannija Radossija, dogodila ujutro 30. studenoga 1545. godine u rovinjskoj crkvi Svete Eufemije:

“Za vrijeme velike mise iznenada je nastala okrutna crna oblačina i puknuo je jedan grom koji je prvo udario u zvonik. Spuštajući se s vrha, sišao je u crkvu, podigao je svećenika, zatim ga je bacio na pod, zakotrljavši ga do kora pred noge gradonačelnika. Pala su i dva pomoćnika, a pao je također i ministrant.

Vrućina je bila takve vrste da je bila spaljena sva dlaka od prsiju prema skrivenim mjestima do bedara. Osim toga, bili su oboreni svi dječaci koji su okruživali oltar. Veći ih je dio ostao označen nekakvim crvenim cvjetovima s prijelazom na ljubičastu. Svi su bili nalik na stablo, da ih ni vrstan slikar ne bi ljepše naslikao. Nisu trajali više od dva dana…”

Smrt crkvenog zvonara

Nekada se uoči oluje jakom zvonjavom svih raspoloživih crkvenih zvona pokušavalo spriječiti da olujni kumulonimbusi iskrcaju svoj ledeni teret na žitna polja, vinograde, vrtove i voćnjake.

Evo samo nekih starih svjedočanstava o tome. U Vrbniku na Krku godina 1710.: “Dan 7 setebra biše ubieni od triska pop Petar Černica i pop Frančesko Purga na zvoniku…”

Makarska, 16. kolovoza 1722.: “Ovo lito bi toliko sušno da ne dašdi od Jurjeva dne do svega šetembra, izvan na 16. agušta; isti dan udri grom u ovaj kampaneo makarski i ubi diaka fra Filipa Vickovića, Miovila Lalića i Marka Ivulića…”

Split, 14. rujna 1794.: “Noću oko dva i pol sata po talijanski, bila je ovdje velika oluja s nekoliko munja, a jedna od njih je udarila u zvonik katedrale i ubila zvonara koi je obavljao svoju meštriju…”

Tako je bilo sve dok nije početkom 19. stoljeća takvu “meštriju” prvi zabranio krčki biskup Ivan Antun Sintić, a poslije su to slijedili i ostali crkveni poglavari.

 




This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.