Home viral Škola za život je, ozbiljno vam govorim – s tacnom u ruci!

Škola za život je, ozbiljno vam govorim – s tacnom u ruci!

29
0
Škola za život je, ozbiljno vam govorim - s tacnom u ruci!


Nova subota – nova lokacija

Subota je i kažu oni koji se bave prognozama da će danas biti pljuskova i grmljavine. Nemam problema s kišom i grmljavinom, ali imam problema s takvim vremenom ako moram negdje ići, a za poslijepodne je planiran jedan rođendan u eksterijerno/interijernoj varijanti. Kombinacija s kišom i nije neko najsretnije rješenje, ali…ne d’o bog većeg zla.

Stvar koja me više žulja je to što gospoja i ja nećemo moći na kavu u grad. Pisao sam već kako volim te naše rituale u slučaju da sam vikendom kod kuće i kava na našem samoborskom trgu definitivno je nešto što se ne propušta, ali odnedavno gospoja i ja imamo novu lokaciju.

Od prije neka tri tjedna promijenili smo kafić u kojem sjedimo i to ne iz razloga jer nešto ne valja u dotadašnjem već iz razloga što u drugom objektu imamo omiljenu konobaricu.

Naime, tamo mene i gospoju poslužuje naša kći.

Napunila je neki dan šesnaest godina, završila prvi srednje i trenutno odrađuje ljetnu praksu. Upisala je turističku školu i nakon završenog prvog razreda moraju odraditi praksu u nekom ugostiteljskom objektu u trajanju od 182 sata.

Da pojednostavim – mora konobariti u nekom kafiću/restoranu/zdravljaku/birtiji mjesec dana.

Mi smo praksu dogovorili u slastičarni na glavnom samoborskom trgu.

O sinergiji Samobora i najdivnije divote materijalizirane u obliku kremšnite pretpostavljam da ne moram pisati. Sve znamo. Na stranu volite li ili ne ovu najpoznatiju samoborsku slasticu. Ima Samobor još mnogo toga za ponuditi, ali to je već tema za neku drugu kolumnu.

Sjedimo tako gospoja i ja prošli vikend, uživamo u lijepom danu i s ponosom gledamo našu kćer koja kao da cijeli život konobari – nosi kave, kremšnite, razgovora s gostima.

Puna tacna u jednoj ruci, tanjurić u drugoj…čovječe…jedne poslužuje, drugima dobacuje kako stiže za sekundu, ispod oka gleda stol s kojeg treba pokupiti prljavo suđe i usput se smješka nekom – od sladoleda musavom klincu.

Ne možemo se načuditi činjenici da je to naše dijete jer kao da se jučer rodila.

Ok, ne baš jučer – nek’ bude prekjučer, ali fakat je brzo prošlo tih šesnaest godina. Ne znam u kojem to trenutku je prestala koristiti pelene, upisala srednju i počela raditi.

Ne mogu se točno sjetiti kada je to bilo, ali definitivno se dogodio taj trenutak.

Užitak ju je gledati kako s guštom radi, a gospoja i ja samo rastemo od sreće. Prekrasno.

Nemaš to pravo

Prije neka dva tjedna sreo sam se s jednim poznanikom kojeg nisam vidio duže vrijeme.

Je*i ga, takvo je vrijeme, svi negdje letimo, žurimo i neke ljude jednostavno ne vidiš. Ne sretnete se. E pa s ovim sam se slučajno sreo usput u gradu.

Nekim ljudima se jako razveseliš kada ih vidiš, a postoji i ona kategorija ljudi kojima se razveseliš kad ih ne vidiš. Da, nažalost ima i takvih.

Ovaj od neki dan prebacio se u ovu drugu kategoriju.

Vremena za kavu nije bilo, ali smo popričali nekih desetak minuta. O svemu, a znaš kako je kad sretneš nekog kog nisi duže vrijeme vidio.

Posao, žena, zdravlje, vrijeme, politika i djeca. Kol’ko su tvoji stari? Pa red čuđenja – isuse…već…kako vrijeme leti…i sve ostalo u revijalnom tonu.

Sve bi bilo ok da se nismo dotakli škole i da budem precizniji – prakse najstarije kćeri.

Nije to direktno rekao već je malo okolišao, ali znam čitati između redaka i po gestikulaciji, izrazu lica jasno mi je dao do znanja.

Dao mi je do znanja kako ne podržava moju ideju da moje dijete radi jer to nije ok s moje strane kao roditelja, a još se teže pomirio s činjenicom i nije mu bilo jasno kako sam ja totalno cool s činjenicom da je moje dijete „obična konobarica“.

Za njega je nešto takvo nedopustivo i on ne bi to nikada napravio svom djetetu.

Rad preko ljeta.

Vlastito dijete da ti radi.

Preko ferija – dok svi odmaraju.

Konobari.

Škandal.

Je*ote, ak’ onda nisam popizdio – ne znam kad ću. Dao mi još i genijalnu ideju jer on ima frenda koji ima frenda koji ima birc pa ako želim može on pitati tog frenda koji ima birc frenda da mi napiše potvrdu da je mala odradila ljetnu praksu, svih 182 sata i da si riješim taj problem. Da ne maltretiram malu i nek’ uživa na feriju. Jer to se tak’ radi.

Svi to rade i kaj ja sad glumim.

Iščitao sam i to kako misli da nisam dobar roditelj i siguran sam kako će odmah kad dođe doma svojoj ženi ispričati kako je sreo poznanika koji je neroditelj.

I smiriti uznemirenu gospođu nakon što čuje ovakvu strašnu priču riječima i zagrljajem.

„Pšššš, draga…smiri se…nismo mi k’o Domagoj…pšššš…sve je ok…mi to nećemo napraviti svojoj djeci…pšššš.“

Stari moj, nemaš pravo suditi o meni i mojim postupcima, ustvari imaš jer njegujmo pluralizam mišljenja, ali nemaš pravo odlučivati u moje ime o mom djetetu. I soliti mi pamet.

Škola za život je s tacnom u ruci

Ne znam kako si ljudi uzimaju za pravo odlučivati u moje ime. Uvijek sam za to da svatko iznese svoje mišljenje i nešto na što sam izuzetno ponosan kod sebe je upravo to što cijenim tuđe mišljenje, poštujem ga, uvažavam. Kao i stvar izbora.

Na isti način pokušavam i odgojiti svoje kćeri – da uvijek poštuju tuđe mišljenje i izbor makar se s tim osobno ne slažu, ali tuđe mišljenje i izbor je tuđe mišljenje i izbor i moraš ga poštivati. I točka. Nema rasprave.

Uvijek se s drugom stranom možeš složiti oko toga da se ne slažete.

I to je ono što nas – ljude čini toliko drugačijima, posebnima, ali nikad nemoj osuđivati.

Ne volim takve sporadične dušebrižnike koji se pojave nekoliko puta godišnje u nekom prolazu i drže mi prodike, propovijedi, litanije…maltretiraju i osuđuju.

Daj, skini mi se s vrata.

Uf, što mi idu na živce ovi koji su popili svu pamet ovog svijeta i koji su u apsolutno svemu stručnjaci kakve svijet nije vidio.

Sve znaju, od konobarenja, preko medicine pa do slaganja sudarača subatomskih čestica u CERN-u. Nema što ne znaju, u sve se miješaju i svakom su loncu poklopac. I oni to znaju bolje.

Zaista ne vidim što je sporno u tome da dijete odrađuje svoju praksu. Pa nisam se ja tog sjetio, to je dio školskog programa. U prvom razredu imaju ugostiteljstvo, u drugom hotelsko domaćinstvo, u trećem recepciju, a u četvrtom rad u turističkoj agenciji.

Postoji nešto što se zove praktična nastava koja kroz sve četiri godine prati program koji se odvija u učionici i to je to. Nema tu neke velike filozofije – sve je jasno i u potpunosti sam za to da klinci za vrijeme srednje škole odrađuju praksu.

To im može samo pomoći jer na stranu svu teorija i znanja koja nauče, ako na vlastitoj koži ne osjete pravi – stvarni posao i sve ono što uz posao ide.

Škola za život ne uči se samo u razredu, škola za život uči se iza šanka s tacnom u ruci, s razbijenim tanjurićem, prolivenim sokom po nervoznom gostu, s prvih pedeset kuna bakše u kovanicama koje se s ponosom donose kući i ubacuju u svoju kasicu.

Nek’ sam sto puta neroditelj

I neka sam sto puta neroditelj, ali uvijek ću podržati opciju da djeca odrađuju svoju praksu. Realno, nisu to više ni djeca jer sa šesnaest godina neke stvari bi im trebale biti jasnije i trebali bi imati već debelo izgrađen karakter (uglavnom prgav, ali to po inerciji ide u tim godinama), stav, sustav vrijednosti i sve ostalo što te čini odraslim ili bi te trebalo činiti odraslim. Nekima se taj klik ne dogodi niti u tridesetoj, pa niti u četrdesetoj ili pedesetoj, ali to je nešto s čim se pojedinci moraju sami nositi. Zasigurno ne na veselje svoje okoline, ali…

Prošla su tri tjedna otkad mala radi – guli svaki dan osam sati bez slobodnog dana jer želi što prije odraditi svoja 182 sata. Čak smo joj i rekli neka uspori malo, nema potrebe za žurbom, ali njezin izbor. Uzela je tek slobodan dan za rođendan…sve ostale dane radi. Iz dana u dan, radnim danim, vikendom, praznikom.

Mi bezobrazni, beskrupolozni neroditelji bez emocija i razumijevanja smo čak ovu subotu spavali dok je ona otišla na posao.

Nama je subota bila neradna i volim taj vikend kad sam kod kuće i kad me ne budi sat. Nije poanta u tome da spavam do deset ili jedanaest sati.. – samo da me alarm ne budi.

I tako je mala otišla na posao dok smo mi spavali – i nemamo apsolutno nikakvih problema s time jer vidim koliko se dijete promijenilo u ova tri tjedna dok radi.

Sretan sam sa svakim danom kad dođe s posla, zavitla torbu negdje u kut, sjedne i ispusti onaj zvuk olakšanja.

Bole ju noge, ruke, mišići za koje nije ni znala da postoje, ali ne cvili, ne kuka, ne jambra…ne žali se. Radi.

Neka neka zlato…samo neka bole…ništa ti neće biti.

Razgovaramo svaki dan kad dođe s posla, priča nam o svojim avanturama i događajima od tog dana. Što je novog taj dan naučila, koliko je bakše skupila, kakav je bio dan…

Veselili smo se svi zajedno neki dan kad je došla s posla i pohvalila se kako je odjednom nosila pet tanjura. Čovječe, nazdravili smo u ime pet tanjura jer ako to nije za nazdraviti, ne znam što jest.

Zašto mladi trebaju raditi

Čuo sam i sa šeficom neki dan, čisto da provjerim jel’ sve ok… Jesu zadovoljni, ima li nekih problema?

Nakon razgovora, rascvao sam se k’o poriluk na mjesečini jer sam čuo sve ono što bi svaki roditelj želio čuti i malo je reći da sam bio ponosan kad sam čuo sve hvalospjeve na račun svoje kćeri. Od toga kako je pristojna, vrijedna, komunikativna, sposobna, dobro odgojena. Kako se vidi da ima radne navike, želi sve naučiti, ništa joj nije teško…

Ima li ljepše pohvale i komplimenta za tvoj roditeljski angažman u proteklih šesnaest godina. Ma nema. Poriluk – mjesečina. Cvatnja.

In your face – ti mali i nebitni poznaniče s ceste. Pozdravi frenda koji ima frenda koji ima birc.

Ja sam siguran kako će joj ova praksa kao i svaka iduća pomoći da shvati kako funkcionira pravi život.

Ozbiljan, konkretan posao u tim godinama pomoći će klincima da shvate kako funkcionira svijet odraslih i koliko je posao bitan. I sve ono što ide s njim u kompletu.

Ne može posao i obveza odmoći niti mom djetetu niti bilo kojem drugom djetetu.

Upravo suprotno, može im samo pomoći jer što ranije probaju, znat će i upoznati što je to osjećaj odgovornosti, pripadnosti, kolegijalnosti, vrijednosti.

Neka upoznaju na vlastitoj koži, na vlastitim bolnim mišićima što znači zaraditi plaću.

Promijenila je smjenu u kojoj radi neki dan jer su ju zamolili da uleti poslijepodne umjesto nekog. Ostala je. Pomogla timu, uletila kolegici.

O poimanju vrijednosti novca da ne govorim. Teško je novce zaraditi, a jako lako potrošiti. Broji svaki dan bakšu k’o da se radi o milijunima. Neki dan je došla s četrdeset kuna doma – pa je sva bila sretna i ponosna.

Ja sam joj rekao da smo neki dan toliko platili lubenicu koju smo smazali u roku od jednog dana. Pa je malo bila u čudu. Neka.

Nek’ shvati da je bakša od osmosatne smjene jednaka jednoj lubenici.

„Mama – treba mi jedna majica. Nije puno, samo sto kuna.“ – razgovarala je s gospojom neki dan.

Malo drugačije sad razmišlja kad sto kuna stavi u kontekst koliko je to skuhanih kava, iznesenih kremšnita, opranih čaša.

Neki dan je došla doma i rekla kako je baš jako umorna jer je bio vikend i bila je nenormalna gužva…jedva stoji na nogama i jedino što želi je večera, tuš i krevet.

Gospoja je samo nadodala da bi trebalo još objesiti veš, ispeglati dvije mašine i skuhati ručak za sutra.

Njezin pogled vrijedio je bakše od tjedan dana. Sto upitnika joj se pojavilo iznad glave.

Naravno da ju šparamo sad dok radi po pitanju kućanskih obveza jer ipak smo samo neroditelji. Ovako bi bili neneroditelji.

Ulog u budućnost

Mogao sam i ja srediti potvrdu o obavljenoj praksi – to je bio najmanji problem. Čak me i vlasnica slastičarne pitala hoću li samo potvrdu.

Neću – rezolutno sam odbio. To sam rekao i kćeri – da će praksu odraditi, a i ona se s tim složila. Nije imala apsolutno ništa protiv toga da radi i to zamisli – konobari na glavnom samoborskom trgu.

Što se tiče poznanika čovječuljka s početka priče kojem je konobaranje očito posao za neke druge ljude – manje vrijedne ljude po njegovu mišljenju – stari – skini mi se.

Nema manje i više vrijednog posla jer svaki posao koji se radi čestito i pošteno je jednako vrijedan posao i je*eno nije u redu omalovažavati ničiji posao, trud.

Bez obzira radi li se o čistačici, pekaru, automehaničaru, profesoru, direktoru ili liječniku.

Da, apsolutno možeš svojim klincima ići niz dlaku, lagano ih perom gladiti po riti kroz život, priuštiti im sve što žele, pisati zadaće umjesto njih u osnovnoj školi, srednjoj školi, faksu, raditi umjesto njih, zvati frenda koji ima frenda koji ima birc za potvrdu, ali kaj brijem – tvoji klinci sigurno neće konobariti. To nije na tvom nivou.

Je*ote nivo sto puta. Sjeti se toga svaki put sjedneš u neki kafić u kavu.

Netko ti je tu kavu donio. Možda baš moja kćer.

Ima roditelja koji svoje klince od rođenja čuvaju stave pod stakleno zvono i umjesto njih rade apsolutno sve. I onda imaš dijete koje sa sedam godina ne zna obrisat’ vlastitu guzicu, a s petnaest te zove na posao jer je gladno…ne zna skuhat hrenovke, ispeć’ jaja na oko ili namazat šnitu kruha i paštete. O rezanju salame da ne govorim. Takva djeca to ne rade do dvadesete.

Što ćete s njima kad jednom zaista odrastu? Imati dijete koje nije spremno za život. Za normalne svakodnevne izazove jer su navikli da im sve u životu ide glatko i nisu imali prilike susresti se s nekim težim životnim epizodama. Ne znaju što znači – ne.

Od djece ne treba raditi nesposobne i nesamostalne kretene jer apsolutno sve mogu. I što je najbitnije – žele. Jedino što im vlastiti roditelji to ne dopuštaju i time im ne činite nikakvu uslugu.

Sve što radite danas po pitanju njih je ulog u budućnost i koliko god se njima to ne svidjelo u ovom trenutku vrlo vjerojatno će vam za nekoliko godina biti zahvalni.

Život nije bajka s dobrim vilama, jednorozima i čokoladnim kućama i život ih neće ih maziti i paziti kao što to neki od vas pretjerano čine sada.

Udarat će ih i šamarat sa svih strana, ponekad i vrlo podmuklo zato vas molim kao roditelj roditelja nemojte od djece raditi beskrvne muzgavce nego od njih napravite vanserijske samostalne fajterice i fajtere koji znaju misliti svojom glavom, spremne za sve scenarije i na koje ćete moći biti ponosni.

Razmislite o tome dok sjedite na nekoj kavi, dok vas poslužuje neki konobar ili konobarica. Naravno da našim klincima želimo sve najbolje, ali guranje glave u pijesak ne rješava problem i ono što je također bitno i vrlo dobro znati, naši klinci su odraz nas samih i o tome treba misliti.

Nas jednom neće biti, ostaju oni – sami sa sobom, a jesu li (ne)spremni na život pokazati će vrijeme.


Domagoj Knežević. Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn’o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada. Pratite me na blogu i na Facebooku.





Source link

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.