Home Hrvatska Home Znaš li što mene najviše pogodi, ali baš da me boli?

Znaš li što mene najviše pogodi, ali baš da me boli?

21
0
Znaš li što mene najviše pogodi, ali baš da me boli?


Ti i ja možda nećemo imati isto mišljenje o nekoj vijesti. To je u redu. Poštujem tvoje mišljenje, ali nikad neću poštivati kada netko odmah osuđuje.

Znaš li što mene najviše pogodi, ali baš ono, da me boli? Kad su ljudi pokvareni. Kada ljudi nisu pošteni. Kada ljudi misle samo na sebe. Kada ljudi osuđuju. Kada ljudi ne obraćaju pažnju na slabije. Kada ljudi ne obraćaju pažnju na siromašnije.

Društvo u kojem živiš, neću ti umanjivati dojam, ali društvo u kojem živiš je okrutno. Ponekad jako okrutno. Društvo u kojem živiš isto tako prepuno je i podjela. Uglavnom, mislim da je društvo puno anomalija, da to tako nazovem, koje ne vidiš ili ne želiš vidjeti.

Na primjer, ružan primjer, ali istinit, a to je ono najtužnije. Tvoj susjed dobričina ima obitelj, divnu obitelj, dvoje djece, prekrasne djece, baš su svi krasni, samo što povremeno prebije suprugu jer mu nije oprala bijele gaće za sutra. Ti to ne čuješ, iako vas dijeli možda tanki zid, no što ćeš to je njihova stvar. Nećeš se petljati. Ujutro u dvorištu, dobro jutro draga susjeda… i što napraviš? Nastaviš sa svojim životom bez obzira što ti se susjeda boji reći da pozoveš pomoć.

Ustvari, vjerojatno njezina duša vrišti da joj pomogneš, a ti samo okreneš glavu. Pa poslije kad bude kasno, reći ćeš da nikad nisi ništa čuo i da je susjed uvijek bio divan čovjek.

Mislim da kužiš što hoću objasniti, ako ne, ima toga još.

Naravno, tvoje je razmišljanje drukčije od mojeg i to je sasvim u redu. Pa normalno, ne moramo se uvijek slagati oko istih stvari. Međutim o nekim društvenim pitanjima koji su važni za napredak bismo se ipak trebali složiti ti i ja, no, to nije tako. Zato nikad neću
razumjeti ljude koji prosvjeduju npr. protiv abortusa. Okupe sve svoje istomišljenike, pa hodaju ulicom u centru grada i pokušavaju se izboriti za smanjenje prava žena. Da, mislim da je to oduzimanje prava ženama da same biraju. Ništa drugo. Dok oni prosvjeduju za te besmislene stvari, pored njih brižna starica kopa po kanti za smeće, ali nitko joj ne može pomoć, jer se mora prvo abortus zabraniti. To je najvažnije. Jebeš ženu koja kopa po kanti.

Djeca nemaju pravo na liječenje, čekaj, prvo zabrana abortusa, pa onda ćemo liječiti. Ne treba prosvjed za to. Ipak je abortus važniji. Eto, to nikad neću shvatiti.

Diskriminacija je jako tužna stvar, pogotovo ako si je kada osjetio. Možda izgledam drukčije i krećem se u invalidskim kolicima, ali ne moraš buljiti u mene. Ok, znam, nekima mozak to ne obrađuje, no, apsolutno smo jednaki. Takvu sam diskriminaciju osjetio, to i nije baš velika diskriminacija, ali sam je doživio. No, recimo, zašto ljudi smatraju da LGBT osobe ne zaslužuju jednaka prava poput svih? Aha, jer im mozak to ne obrađuje ili?

Sjećam se prije desetak godina, povorku ponosa su redovito neistomišljenici znali gađati kamenjem. Žalosno. Dobiješ kamen u glavu jer želiš ista ljudska prava kao što ih ima i taj koji te pogodio kamenom u glavu.

Možda ja imam krive poglede na svijet, ali… zašto nikog nije briga za one koji nemaju? Kada prolaziš ulicom i slučajno naletiš pored čovjeka koji izgleda kao da je beskućnik, jer sjedi na podu u nekoj poderanoj odjeći, samo prođeš. Zašto? Jer misliš da te se to ne tiče? Oho, itekako te se tiče, samo nisi ti u pitanju pa samo prođeš pored tog čovjeka. No, taj čovjek na podu sigurno nije svojom voljom tamo. Možda mu je mala mirovina? Ma neee… hrvatske mirovine su ogromne. Zato se svi penzioneri po Rijeci vozikaju u Mercedesima s alu felgama koje se još i vrte.

Ljudi svakako reagiraju na neke vijesti, svaki čovjek ima drukčije poglede na neku vijest. Ti i ja možda nećemo imati isto mišljenje o nekoj vijesti. To je u redu. Poštujem tvoje mišljenje, ali nikad neću poštivati kada netko odmah osuđuje. Da, osude su ružne. No, kao da jedva čekaš neku vijest da možeš krenuti osuđivati, vrijeđati, pljuvati, soliti pamet… na Facebooku, ah… Facebook je prava stvar za to, toliko mržnje iskažeš da je mene to sram čitati. Ne znam, što je u tome dobro, da se tako ispucaš na društvenoj mreži, a u crkvi si u klupi do oltara.

To me boli. Stvara mi gorak okus u ustima. Ne mogu ga isprati ni ginom, ali opet ne sijem mržnju po svijetu. Već nastojim pružati ljudima ljubav, pa možda netko i shvati nešto. Moraš i ti tako, otvori srce i dopusti da osjetiš ljubav koja ti je pružena. Ljubav koja razumije. Ljubav koja ne osuđuje. Ljubav koja pomaže. Doživi svijet oko sebe. Pomogni onom čovjeku na podu i zovi policiju kada čuješ da je netko u nevolji. To je dovoljno. Vjeruj mi, osjećaš ćeš se ispunjenije. Sretnije.

 

Fotografija: Vedran Karuza


Moje ime je Jan Bolić i pisac sam. Pišem knjige, prozu, romane, kolumne i povremeno poeziju. Volim pisati, ne bih mogao zamisliti svoj život, a da nešto ne zapišem. Inače bolujem od bolesti Spinalne mišićne atrofije tip 2, zbog koje gotovo ništa sam ne mogu pomaknuti, ali bez obzira na progresiju bolesti danas romane pišem i tipkam jednim prstom kojeg još uvijek mogu pomaknuti. Posvetio sam se pisanju i moj san je uveseljavati, zabavljati, potaknuti na razmišljanje i odmarati čitatelje od svakodnevice kroz knjige, i tekstove koje pišem. Uz pisanje, volim čitati, družiti se s prijateljima, šetati, promatrati, razmišljati, piti kavu i colu. Nadam se da će vas moji tekstovi barem potaknuti na razmišljanje. Uvijek pišem iskreno i strastveno. Aktivan sam na društvenim mrežama gdje se redovito družim sa svojim pratiteljima. Možete me pratiti na Facebooku i Instagramu. Hvala vam!




This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.