Home Hrvatska Home SLUČAJ KĆERI HRVATSKE PREDSJEDNICE NA HARVARDU Toliki bijes, ogorčenost i kritike teško...

SLUČAJ KĆERI HRVATSKE PREDSJEDNICE NA HARVARDU Toliki bijes, ogorčenost i kritike teško je svesti samo na osobne osjećaje, na ljubomoru i zavist…

16
0
katarina kitarović
katarina kitarović

Ovih dana javnost je zaokupila vijest da je kći predsjednice Katarina osvojila stipendiju ne jednom od najprestižnijih sveučilišta, na američkom Harvardu. Je li to uopće vijest? Jer da je riječ o nekom drugom, naravno da ne bi bila. Ima još naših studenata na prestižnim univerzitetima pa ne izazivaju nikakve reakcije. Dakle nije u pitanju uspjeh upisa na studij na dobrom sveučilištu, nego činjenica da je to pošlo za rukom kćeri najviše političarke u zemlji.

Reakcije na društvenim mrežama su brojne i izrazito polarizirane do te mjere da su iz Ureda predsjednice odaslali dodatna pojašnjenja medijima jako se trudeći da narod shvati kako školovanje Katarine ne ide na uštrb poreznih obveznika Hrvatske, kako je djevojka to zaslužila svojim ocjenama i sportskim uspjesima. Uz to su mediji detaljno opisali proceduru, sve kako bi se neutralizirala sumnja da je djevojka dobila mogućnost upisa i stipendiju samo zbog toga što je predsjedničina kći.

S jedne strane, ljudi na društvenim mrežama pišu pozitivne komentare, čestitke za uspjeh i slično. S druge strane i u većem broju su oni negativni, koje bismo mogli svrstati u dvije kategorije, one koji sumnjaju u predsjedničin patriotizam: “Kolinda tuđu djecu u vrtiću pita ‘želi li tko biti vojnik’, a svoju šalje na Harvard!” ili pak “Što fali hrvatskom školstvu?” Mnogi građani se s pravom osjećaju povrijeđeni pa pišu: “Domoljublje je za druge!” ili “za predsjedničinu kćer Hrvatska kakvu stvara njezina majka nije dovoljno dobra” spominjući njezino licemjerje jer “nagovara mladost da ostane ovdje”.

Osvrnula se na to i stranka Radnička fronta: “Potpuno je nebitno je li Katarina Kitarović zaslužila ili nije zaslužila stipendiju na Harvardu… Dosta je da se domaće elite školuju u inozemstvu osiguravajući svojoj djeci sve – drugima oduzimajući sve”.

Drugim komentatorima je važnija sumnja da je u pitanju korupcija zbog majčina položaja: “Prednost ipak imaju političke veze i novac” ili “… moja mater nije imala priliku prodati državu i nacionalne interese Amerikancima da bih ja mogao studirati na Harvardu”.

U cijeloj je priči najzanimljiviji kolektivni izljev negativnih osjećaja – toliki bijes, ogorčenost i kritike teško je svesti samo na osobne osjećaje, na ljubomoru i zavist. Bit će ipak da je riječ o tome da su njihovi osjećaji simptom stanja u društvu, da ljudi iz vlastitog iskustva sumnjaju u to da je išta moguće postići vlastitim sposobnostima, učenjem i zalaganjem pa na ovaj način izražavaju svoju nemoć, jad i ogorčenje.

Čak i kad je sumnja bezrazložna, problem je u tome što je kod nas korupcija zaista u svim sferama uhvatila maha. Naravno da korupcije ima i u visokorazvijenim društvima, ali kod nas nisu u pitanju pojedinačni slučajevi, nego sistem koji tako funkcionira: posao se dobiva preko stranačkog članstva ili rođaka, kupuju se magisteriji i doktorati – kako onda povjerovati da je negdje moguće drugačije?

Komentirajući proceduru prijema na Harvardu, netko ogorčeno piše:… skupljaš dokumentaciju (nekih 10 uzaludno bačenih papira), stavljaš u kuvertu i šalješ poštom (bačeno još malo kuna i papira), dobiješ poziv na testiranje, dođeš na testiranje, napišeš najbolje i engleski i zakone i gore spomenuti IQ test, budeš prvi po rezultatima i onda dođe intervju, pa isto kao i na Harvardu ne zapisuju imena kandidata nego biraju u stilu “onaj dečko sto mu je tata ‘naš’ čovjek” “ona cura što je u našoj mladeži”… No, to što je kod nas korupcija postala sistematska samo je naša odgovornost.

Ne treba idealizirati ni Ameriku, nedavno je procurio skandal s holivudskim zvijezdama koje su plaćale velike svote posrednicima za upis svoje djece na poznata sveučilišta (među kojima nije i Harvard) ili im davali velike dobrovoljne priloge. Iako je od činjenice da joj je majka predsjednica vjerojatno važnije da je odlična sportašica, i položaj roditelja i njihovo imovno stanje uzima se u obzir, Katarina neosporno ima olakšavajuće okolnosti, išla je u školu vani, naučila jezik, privilegirana je u svakom pogledu, ali testove je ipak morala polagati sama i prema tim kriterijima je uspjela. Uostalom, mama nije klizala umjesto nje. Nije joj lako nositi se sa sumnjom u uspjeh, iako ne bi trebalo kriviti djecu za ponašanje roditelja. Usput, kome god da se pruži prilika studirati na takvom fakultetu treba to učiniti, patriotizam s tim ima malo veze.

Iz brojnih komentara probija ljutnja na nepravdu da nemaju svi jednake šanse. Međutim, ideje jednakosti, solidarnosti i pravednog društva davno smo ostavili za sobom, a u stvarnosti je uvijek bilo razlika. Naravno da u kapitalizmu nemaju svi jednake šanse za stjecanje znanja. Ali nema tu mjesta za ogorčenost i ljutnju, jer kad smo glasali za demokraciju, glasali smo i za kapitalizam i za nejednake šanse u školovanju i svemu drugome. Činjenica da nismo točno znali za što glasamo teško da opravdava naš izbor.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.