Home

ISPOVIJEST TROGIRANKE KOJOJ SU KAO DJEVOJCI DIJAGNOSTICIRALI TEŠKU BOLEST Rekli su mi da imam kosti penzionerke, da ću s 40 godina završiti u kolicima



Imala sam samo dvadesetak godina kad mi je dijagnosticiran benigni tumor kostiju, uz riječi: “Vaše su kosti stare šezdeset i pet godina, a do četrdesete ćete biti u invalidskim kolicima.”

Međutim, danas, kad sam u trideset i osmoj, ja ne samo da dobro hodam i živim normalnim životom, nego svaki dan jašem konja i radim kao asistentica za osobe s poteškoćama.

Pomažem drugima, i uz to podižem svoje troje djece.

Svoju životnu priču za Slobodnu Dalmaciju tako sažima Ana Jajić (38) iz Segeta kod Trogira, mlada žena koja je doslovce na vlastitim kostima iznijela najteže “križeve” koje joj je donijela sudbina.

Jer, drugog objašnjenja za dijagnozu koja ju je zarana snašla nema; genski faktor nije utvrđen, okoštavanje kostiju nije ni nešto što se može “steći” nebrigom, niti slično. Jednostavno, izvukla je neku “krivu kartu”, koju nisu sasma demistificirali čak ni liječnici…

– Dakle, imala sam dvadeset i koju, i jedno malo dijete kad me počelo boljeti. Sve, svaki dan, i ruke i noge… Uvijek neki umor, kostobolja kao što to spopadne starije ljude. Trnci u nogama, povremena neosjetljivost prstiju nogu i ruku, spazam (grčenje mišića), slabost…

Bilo je dana kad nisam mogla dijete podići iz kolijevke, jednom mi je gotovo ispalo iz ruke! I stalno ti bolovi, danju i noću… To sam pripisivala kroničnom nedostatku sna i opterećenju, te prijašnjem bavljenju sportom – nastavlja Jajić, s kojom smo razgovarali na ranču udruge invalida Trogira, Okruga i Marine “TOMS”, na kojemu – uza sve navedene obveze i dijagnoze – još i volontira.

Tek nakon trećeg poroda otišla ‘zaozbiljno’ liječniku

– Vidite, ona o “svakom zlu za neko dobro” doista stoji, jer bih, da sam ranije doznala svoju tešku dijagnozu, vjerojatno uspjela spriječiti štetu na kostima. No, s druge strane, u tom slučaju ne bih rodila moja tri prekrasna sina, od kojih najstariji ima petnaest godina, a najmlađi osam.

Naime, tek nakon rođenja trećeg djeteta, otišla sam “zaozbiljno” liječniku, dr. Miroslavu Vukiću na Rebro u Zagreb, te doznala što mi je. Moram reći da je on vrhunski dijagnostičar i divna osoba, koja mi je i s te ljudske strane puno pomogla pregrmjeti šok.

Dakako, zahvalna sam i suprugu koji mi je podrška, kao i svim ljudima s kojima radim, i onima koji imaju puno veće zdravstvene probleme od mene jer su mi oni velika psihološka terapija – zahvalno će Jajić.

Ipak, s obzirom da suprug radi u inozemstvu, veći dio godine se sama nosi s obvezama, djecom… Utoliko je njezino “svakodnevno herojstvo” još i veće!

Kronologija je sljedeća: nakon neumoljive dijagnoze, koja inače spopada rijetke osobe, i to u “debelom” klimakteriju, Ana, tek na pragu tridesete i s tri malena sina, dobila je – kako to medicina propisuje, “školski” – cijeli dijapazon lijekova. No, tek tada nastaju problemi…

– Rečeno mi je: ne smiješ puno hodati, ne smiješ se naprezati, čak ni mesti. Zabranjeno je, na primjer, zavidati žarulju jer bi mi se moglo “zamantati”… Ono što mi je bilo najteže, bila je zabrana – jahanja. Naime, uz djeda Jerka Strizu iz Prapatnice, uz konje sam odrasla, prije sam “projahala” nego prohodala!

Ali, rekla sam, okej, sve ću učiniti kako mi je rečeno. Pit ću lijekove, neću raditi, neću se zamarati, zaustavit ću to prokleto srastanje zglobova, okoštavanje, spriječiti nepomičnost, ono najgore. Dan mi se svodio na minimalno bavljenje djecom i pijenje lijekova; kad nisam išla po njih u vrtić ili školu, nešto bih skuhala i dane provodila omamljena medikamentima, uglavnom u kućnom ogrtaču po cijeli dan.

Postala sam plačljiva i tupa

Najprije sam upala u letargiju, u tupilo, a zatim, nakon nekoliko mjeseci, potonula i u crnilo. Postala sam plačljiva, tupa, nesretna, bezvoljna; tada mi je dijagnosticirana i “bonus-dijagnoza” – depresija.

A još nisam napunila ni trideset – sjeća se Ana teškog razdoblja kad je, u želji da povrati tjelesno zdravlje ili barem spriječi daljnju štetu, izgubila ono mentalno. Srećom, bila je to akutna faza, iz koje ju je trgnuo jedan naizgled nebitan događaj.

– Mislila sam da je s mojim životom gotovo, o djeci sam skrbila automatski, kao robot, a kad bih ostala sama, pomišljala sam na najgore. Od kauča do zahoda, s oproštenjem, trebalo mi je petnaest minuta mrcvarenja.

Satima sam trebala hodati za udaljenost koju bih prije prevalila za manje od pola sata. S lijekovima me manje boljelo, ali sam bila omamljena, bez ikakve motivacije za život. Jednostavno, osjećala sam da dolazim do ruba…

A onda, onda je sestrina kuja aljaškog malamuta oštenila leglo, i u njemu ženkicu patuljastog rasta, koja je trebala uginuti; bila je zadnje štene, škart legla, jedva živa i odmah s dijagnozom patuljastog rasta. Pored mojih, na sreću, zdravih sinova, nju sam doživjela kao neplanirano, četvrto dijete; drama te životinjice, kojoj je prognozirano ugibanje za nekoliko dana, duboko me dirnula. To me “izbilo” iz moje dijagnoze.

Spašavajući nju, spasila sam sebe

Osjetila sam snažan, neobjašnjiv nagon da njoj pomognem, da je spasim. Trgnula sam se – prisjeća se Ana, dok joj naviru suze na oči.

– Odlučila sam: Fibi (tako sam je nazvala) mora preživjeti! Davala sam joj vitamine za jačanje kao svojoj djeci, injekcije, umjetno mlijeko, grijala sam je fenom da se ne pothladi… Slavili smo svaki dan koji bi preživjela. Spašavajući nju, spasila sam sebe.

Ponovno sam osjećala neku neobjašnjivu želju za životom, pomaganjem drugima i, iznad svega, jahanjem kao tada još “zabranjenom ljubavi”. Uzela sam svoj život u svoje ruke, i došla na kontrolu na Rebro. Kad me liječnik vidio, ostao je osupnut. Rekao mi je: “Očekivao sam ženu u invalidskim kolicima, a stigla mi je modna mačka!” Skupa smo se smijali – oraspoloženo će “bolesnica”, koja je u međuvremenu preskočila najmanje, veli, “pedeset operacija”.

– Rečeno mi je da imam oštećenja posvuda, uključujući i delikatni dio vratne kralježnice, gdje bi trebalo ugraditi titanijske pločice. Ali ja pod nož nisam htjela! – odsječno će Jajić.

Ipak, na jedan je savjet pristala.

Težila devedeset kilograma

– Liječnik mi je, vidjevši da težim devedeset kilograma na ovako nemoćne kosti, naložio da ih skinem trideset. Moje prerano ostarjele kosti jednostavno ne mogu dugo nositi više od šezdeset kilograma na visinu od metar i sedamdeset i dva. Tada sam radikalno promijenila prehranu, i to mi je bio – uz odbacivanje lijekova na vlastitu odgovornost – najbolji potez u životu!

Dakle, ukinula sam kruh, brašno i šećer, a zamijenila ih medom, mljevenim orašastim plodovima i drugim zdravim nadomjesnim namirnicama – napominje. Kao završena konditorica/slastičarka kojoj je izrada slastica za obitelj i prijatelje ljubav i hobi, nova pravila je primijenila i na tom planu.

– Hipokrat je govorio “hrana je lijek, a lijek je hrana”, ili tako nekako (smijeh). No, meni je pomoglo. Počela sam jesti, primjerice, više kosti za juhu jer mi je njihova srž “podmazala” bolne zglobove, redovito uzmimam malo sode bikarbone, a svaku večer priredim i žlicu želatine u decilitru vode.

U tu smjesu ujutro umutim još malo tople vode, i ta mi je želatinozna, nabubrena emulzija također blagotvorni “podmazivač” zglobova. K tomu, imam susjedu Kineskinju, zovemo je “teta Minga“; ona me naučila pripremati povrće u woku i koristiti gljive. Nema gljive koja nije lijek za neku boljku! Dakako, to ne vrijedi za one otrovne, ha-ha! – smije se Jajić. Nije, veli, prešla na vegetarijansku prehranu, naprotiv.

– Jedem puno mesa jer mi čini dobro, kao i povrće, ribu… Normalnu hranu za ljude, ali pojačanu želatinom, algama, gljivama. Tako svaki dan “manje škripim” – Ana će.

Njezina kalvarija i neizvjesnost zbog neizlječive bolesti, nažalost, nikad neće završiti, ali ona se s njom sad, napominje, lakše nosi. Štoviše, s dozom humora.

Ne želim invalidninu

– Bolove trpim stalno, ali sam na njih navikla. Često se sjetim riječi časne sestre Zdenke, moje vjeroučiteljice iz trogirske katedrale. Govorila je: “Sve je u vašoj glavi, i sve ćete podnijeti uz Božju pomoć.”

Vjerujem u Boga i u sebe više nego u službenu medicinu, iako je ne podcjenjujem. Znate, meni je svaki “magnet” novo iznenađenje. Uvijek nešto novo, lovim oštećenja i okoštavanja kao pokemone. Na sreću, u zadnje tri godine su se “fermali”, nema ih novih, da vrag ne čuje – veselo će Ana Jajić koja – zanimljivo – ne želi status invalida ni pripadajuću naknadu.

– Mogla bih odmah dobiti oboje, ali ne želim. Kao prvo, ne osjećam se kao invalid, i odbijam to biti na papiru. Kao drugo, taj mi novac ne treba; neka ga daju nekome kome je potrebniji – kazuje za Slobodnu Dalmaciju plemenita Ana Jajić, jahačica iz Segeta Donjeg.