Vjerujem da i mnogi od vas svaki dan osluškuju vijesti iz Philadelphije o malenoj Mili i njezinim roditeljima. Vjerujem da i vi držite sve fige ovoga svijeta da se pronađe najbolja moguća terapija i da malena dobro reagira na nju. A i da se njezini roditelji drže. Već su prošli puno previše bitaka, malih i velikih pobjeda i poraza… Sigurno im je više pun kufer toga da im emocije osciliraju kao da su na roller coasteru, ali ono malo što smo ih upoznali dalo nam je do znanja da imaju dovoljno i snage i ljubavi za sve buduće izazove. Zato i njima držimo fige da izdrže sve neizvjesne i kritične trenutke jer bit će ih… A mene je posebno impresioniralo što i oni nama drže fige.

Naime, vrlo značajan dio njihove poruke bio je posvećen svima nama da iskoristimo ovaj trenutak i iscijelimo dio našeg društva, a tako nešto moguće je samo u situacijama kolektivnog jedinstva. Kada nas ujedini nešto jače od uobičajenih stavova koji nas razdvajaju. Kada nas spoji ljudskost, umjesto da nas razdvaja jeftina plitkost u pozadini različitih ideoloških podjela. Zato je bilo važno da su pozvali i vjernike da mole, ali i ateiste da šalju ljubav i pozitivnu energiju. Bilo je važno što su ujedinili i crvene i plave, i one koji žive u prošlosti i one koji bi se posvetili budućnosti. Mnogi nisu sigurni kada počinje život, ali jesmo sigurni da treba napraviti sve da pomognemo djeci koja se bore za život. Ta nas zajednička crta ujedinjuje osjetno dublje od bilo čega što nas razdvaja. Ujedinjuje nas u srži naše ljudskosti, dok nas ideološke podjele razdvajaju na najbanalniji i najjeftiniji način.

I sada bismo taj čin kolektivnog jedinstva mogli iskoristiti da promijenimo doživljavanje sebe kao pojedinaca i svoje uloge u svijetu. Jer koliko god sam oduševljen našom reakcijom u ovom kritičnom trenutku, sada je vrijeme da takve geste radimo i u svim ostalim trenucima. Sada je vrijeme da promijenimo mentalni sklop i počnemo pomagati drugima, ali ne kad vode dođe preko glave, nego uvijek, kada god možemo. Jer je ljudski. Jer je zdravo. Jer je plemenito. Ne mora nekome biti ugrožen život da bismo pomogli. Treba reagirati u onim manje kritičnim situacijama kako bismo izbjegli neke najkritičnije.

I znam što će neki reći – Pa nemam ja novaca da pomažem svima! Ali ne govorim o novcima jer možemo pomoći na sve moguće načine. Meni se čini da svatko od nas može pomoći nekome. Ponekad novcima, a ponekad savjetom. Možda imate stručno znanje koje će nekome pomoći, možda samo nekome možete otići u dućan, a možda je najviše što im treba obična topla riječ. Ili samo da ih saslušate. Nekome će sve na svijetu biti i sama činjenica da ga netko sluša, da je on u centru svemira, bar na sat vremena.

Često se sjetim iskustva s prvog putovanja u Latinsku Ameriku, 2003. godine Bili smo u Peruu i išli na Titicacu i dio iskustva je spavanje kod lokalne obitelji. Za razliku od njih, mi smo imali de lux uvjete, a to znači da smo u neizoliranoj kolibici spavali na škripavim krevetima, ali smo imali nekoliko deka koje su glumile madrac. De lux uvjeti podrazumijevaju i da smo za večeru u varivu imali i komadiće krumpira. Sljedeće smo jutro saznali da su oni večerali isto varivo, ali bez krumpira jer krumpir je luksuz. Običan krumpir je luksuz!?!?

Unatoč tome, izgledali su kao sretna i duboko povezana obitelj. Kada smo odlazili, kupili smo rukotvorine koje izrađuju, ostavili nešto novaca da ih nađu nakon što odemo, a ja sam ocu ostavio svoju dolčevitu koja je imala vrlo posebno značenje za mene. Naime, kupio sam je s prvim novcima koje sam zaradio od prodaje svojih knjiga. Sjećam se svega što sam kupio s tim novcima – prvi ruksak za buduće promocije knjiga, sve CD-ove Tori Amos i tu dolčevitu. Samo nekoliko mjeseci nakon toga, usred Perua, shvatio sam da je dolčevita pronašla svoj pravi dom. Shvatio sam da će gospodinu značiti još više nego meni, ali ne samo zato što će ga grijati, nego zato što uopće nije očekivao tako nešto od običnog turista. I upravo je to glavni poklon za njega. Kada drugima date nešto što im je potrebno, oni ne dobiju samo tu stvar ili gestu, nego dobiju osjećaj da vrijede. Dobiju osjećaj da vrijede nečije pažnje, dobrote, ljubavi.

I zato mislim da nam to svima treba postati životni stil. Da ne budemo dobročinitelji samo u ekstremnim situacijama, nego u najobičnijoj svakodnevici. Jer svatko ima nešto što može pokloniti – zagrljaj, toplu riječ, 15 minuta svog vremena, predmet u
kojem će više uživati netko drugi, novac ili neku svoju dolčevitu… Ne mora to nužno biti nešto senzacionalno jer je dovoljno senzacionalan sam čin darivanja. I pružanja osjećaja drugima da vrijede. Čak i kada sami nisu uvjereni u to. Postoji mogućnost da
će im upravo to biti poticaj da sami kreiraju taj osjećaj, a realno, to je najdragocjenije što im možete pokloniti! Uživajte u darivanju!


Osim na BlogBusteru, Brunu možete pratiti na FacebookuInstagramu i YouTubeu