The Red Tea Detox
Home

REKORDERI ZAGREBAČKOG MARATONA 'U 27 godina nismo propustili ni jedan. A te davne 1992. prvi strani natjecatelji bili su – unproforci'

Spread the love

Pred Zagrebom je maratonski vikend. Ne traje i ovaj, k’o minuli, tri dana, maratonski je jer se gradom trči – maraton. S Jelačićeva placa Jurišićevom put Dubrave pa opet do Trga i Ilicom do Selske.

U cilju, koji je isto na Jelačićevom, tisuće je onih kojima skoči endorfin – trkači i navijači. Jednako se raduju oni kojima je prvi i oni kojima je to stoti istrčani maraton. Svaka završena utrka je, bez obzira na rezultat – osobna pobjeda. Uvijek je velika; i kad je mala. U ne odveć dugoj povijesti ovdašnjeg maratona, ovo mu je 27. godina, trojica su trkača koji ga niti jedanput nisu propustili.

Damir Krajač / CROPIX

 

Idejni začetnik

Zagrepčani, Ante Blažanin (60) i Nenad Lovrec (57) te Karlovčanin Vlado Plemenčić. Blažanin, inače predsjednik AK Maksimir, ovaj vikend trči 102. maraton. Spominje tri koja je istrčao za manje od tri sata, ali zapravo ne mari: “I dalje trčim s istim guštom, makar danas tu istu dionicu pretrčim za četiri i pol sata. Nema veze”.

Skupa s Draganom Jankovićem i Darkom Terekom idejni je začetnik ovdašnjeg maratona.

“Krenuli smo od nule, vidjeli smo kako to rade u Beču, odlazili smo tamo trčati i poželjeli i u nas napraviti maraton. Bila je 1992., uzbune, rat, policiji je teško pala ta organizacija maratona, tjerali su nas iz grada. Prvi se trčalo od Doma sportova do Samobora, ispred tamošnjeg hotela Lavica je točno 21 km, to je bio polumaraton, a onda su se maratonci vraćali preko Svete Nedelje, Rakitja …”, pamti detalje.

Start i cilj su na Trgu tek zadnjih desetak godina. Ranih 1990-ih na zagrebačkom je maratonu sudjelovalo stotinjak ljudi, među njima i neki od tadašnjih unproforaca, bili su to zapravo jedini strani trkači. Kako je vrijeme prolazilo sve veći dio maratonske staze išao je kroz grad ili bio u neposrednoj mu blizini. Nekoliko je godina start bio kod Cibone, trčalo se na zapad. Potom je start premješten na Dinamov stadion, a staza, umarajuća, vodila na Mihaljevac s kojeg se spuštala u centar, pa dalje na Selsku, Jarun. Sljedeći pomak starta vodio je do hotela Westin.

“Tad smo se stazom skroz približili, ali dopustili su nam samo jednu traku za korištenje. Trčiš i udišeš smog. Otišli smo gradonačelniku, pitali zašto se moramo skrivati, Zašto ne bi dobili pravi gradski maraton sa startom i ciljem na Jelačićevom? I dobili smo zeleno svjetlo da napravimo kako želimo”, govori Blažanin. Nenad Lovrec, profesor geografije u Geodetskoj školi, u sportu je od mladosti, bavio se veslanjem, vaterpolom, potom je krenuo s orijentacijskim trčanjem pa atletikom. Danas je aktivan triatlonac.

Što mu znači taj maraton u listopadu od kojeg, unatoč ozljedama, nije i do skora niti ne namjerava odustati?

“Glumim da sam mlad, pa mogu. Ostalo nas je par koji smo tu od početka, jedan za drugog navijamo, ja sam nešto mlađi pa njih čekam u cilju, s okrepom. To su stara prijateljstva, neka duga i po trideset godina.”

Damir Krajač / CROPIX

 

Mjerili udaljenost

I dok je Blažanin bio jedan od pokretača maratona, Lovrec je prve dvije godine mjerio stazu. “Imao sam bicikl s mjeračem udaljenosti, to je tad bila rijetkost. Mjerili smo stazu do Podsuseda.”

Te prve dvije godine okretišta su bila malo dalje no što je službeno izmjereno i predviđeno, trkači bi za utrke ostali iznenađeni. Vic kaže da su suci gledali da ih pomaknu što bliže – kafiću.

“Ne brojim maratone, imam ih nekoliko desetaka, ali držim da nije zdravo ni u čemu pretjerivati”, kaže Lovrec. Zadnjih godina je imao i nekoliko operacija, posustalo je koljeno, gležanj. Zagrebački je, zapravo, ostao sad i jedini maraton koji trči, ode samo na taj, jedan na godinu. “Treba biti umjeren, najbitnije je ostati zdrav.”

Blažanin posvećeno zapisuje svaki trening, gdje, kad, koliko kilometara, svaku utrku. “Nakupilo se nešto više od 100.000 km.” Danas, mjesečno napravi, što na treninzima, što na utrkama, oko 300 kilometara.

Kroz smijeh, dobro raspoloženi. Lovrec spominje jedan od prije par godina, još dobro u sjećanju svim zagrebačkim trkačima, kad je za vrijeme cijele utrke lilo kao iz kabla, a temperatura bila preniska i za maraton. “Bilo je to 2016.”, kažem, “pred očima još vidim taj potop”. “Tako nekako. Ja sam tad imao ozljedu i baš je bilo jako ‘veselo’”, Lovrec će.

Nitko se od trkača ne raduje vremenskoj prognozi za nedjelju. Ujutro oko 12 stupnjeva, kasnije ide i iznad 20. Vrućina neće ići na ruku.

“Prvi krug je lagan, jer tad nas je puno, tu su i polumaratonci. Ali, kad oni završe u drugom krugu se ljudi razvuku po stazi, trčiš manje-više sam”, kaže Blažanin. Ove godine na maraton je prijavljeno oko 700, na polumaraton 2600 trkača.

Broj sudionika bitno je porastao zadnjih pet-šest godina, od kad i kod nas, uglavnom zbog škola trčanja, počinje pravi trkački pokret.

Iako, dogodi se da neki ovdašnji trkači radije nego li zagrebački, trče maraton u Ljubljani.

Jer, u Ljubljani duž staze prate vas bendovi, građani pozdravljaju na sve strane, čak i dijelom gdje trčite kroz inače neprometne kvartovske ulice mašu s prozora, izađu ispred kuća, donesu stolice, navijaju dok zadnji ne istrči. U Zagrebu je još uvijek puno onih koji sjede na trubi automobila čekajući da policija otvori promet. A i startni paketi u Ljubljani donedavno su bili daleko izdašniji nego zagrebački.

Sve su to detalji, memorabilije, koji raduju trkački svijet. I kojima se sad i zagrebački organizatori trse doskočiti.

Damir Krajač / CROPIX

 

Čovjek od čelika

“Velike se promjene događaju i u Zagrebu. Ove godine uz stazu imate bendove. Sve više je navijača. Sve manje onih koji trube jer im smetamo. A naša staza je bolja – jer cijelo vrijeme ide kroz grad. I startni paketi su sve bolji. Okrepa dobro funkcionira. Mislim da više neće autobusi iz Zagreba odlaziti na utrku u Ljubljanu. Nema razloga!”, govori Blažanin.

Samozatajni trkač Lovrec je triatlonac, više puta je završio i ironman. Najbolji rezultat imao je 2005., 11 i pol sati – to je značilo da je nakon preplivanih 3,8 km, vozio 29 krugova oko jezera, napravivši 180 km te na koncu, u trkačkom dijelu istrčao maraton. I koliko god je, kaže, zbog godina i ozljeda, bavljenje sportom bitno smanjio, i dalje mu se slobodna poslijepodneva vrte oko AK Žumberak, kluba orijentacijskog trčanja Vihor i triatlon kluba Jarun, na sva ta tri mjesta ima člansku iskaznicu. Pitamo za taktiku pred zagrebački maraton.

“Taktika? Nemam je. Polako krenuti i što više uživati u trčanju. Prije utrke se, nakon zagrijavanja, istegnuti.” Među učenicima kojima predaje geografiju trudi se popularizirati trčanje. Makar, u šali dodaje, možda im nakon utrke i nije najbolji primjer.

“Djeca me čudno gledaju kad imam muskulfiber pa se s mukom, spuštam po stepenicama u školi”, smije se.