The Red Tea Detox
Home

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Od kiča do krvi samo je jedan korak, rečenica na koju se svedu naši ratovi

Spread the love

Godine 1994. na Cetinju je, pod pokroviteljstvom Nikole Petrovića Njegoša, princa crnogorskog, arhitekta pariškog i nonšalantnog pretendenta na kraljevski tron, održan drugi Bijenale savremene umjetnosti. Tada je Jusuf Hadžifejzović ispred bivše Francuske ambasade na Cetinju održao performans “Strah od pitke vode”. Bilo je to vrijeme ratno, a Crna je Gora još uvijek bila na strani Srbije i srpskih snaga po Bosni i Hercegovini te prema njoj graničnim i gravitirajućim pokrajinama, gdje su Jusufovi zemljaci, a onda i rođaci, često stradavali već po kriteriju imena i prezimena u osobnim dokumentima. Tako je već i sama činjenica da je ovaj umjetnik pozvan na Bijenale u sebi nosila nešto istovremeno subverzivno i duboko ispravno i moralno. Jusuf je već i time što je Jusuf bio predstavnik svijeta koji tog časa nije imao pravo da bude predstavljan.

Umjetnik je, bezbeli, bio i građanska osoba, sa svojim, u to vrijeme uobičajenim, građanskim i egzistencijalnim problemima. Onim istim ili vrlo sličnim problemima koje su imali i njegovi rođaci. Oni koji su ostali u zavičaju, oni koji su živjeli u Bosni, oni koji su završili po inozemnim izbjeglištvima. Razlika je samo u tome što umjetnik svoju nevolju može koristiti kao materijal za stvaranje umjetničkog djela.

Središnji segment “Straha od pitke vode” sastojao se od Jusufovog susreta s rođacima, s rođenom majkom i svim onima od kojih su ga razdvojile ratne okolnosti i nacionalističke politike. Organizator koji, po već posvuda prihvaćenim pravilima, umjetniku stvara preduvjete za izradu umjetničkog djela, osigurava materijal i sve drugo što mu je potrebno za njegov rad, trebao je organizirati dolazak Jusufove rodbine na Cetinje. Tako je i učinjeno, pa su radi umjetnosti pristigli bližnji da zagrle bližnjega. Naravno, učinili bi to oni i bez umjetnosti, ali kako da dođu u priliku? Rat je stanje kad bližnji ne mogu jedni drugima i kad često i ne znaju što je s njima, nego strepe, strahuju, noću se sanjaju i stoput na dan pomisle da se nikada više neće vidjeti.

Iako mu je, naravno, privatno bilo stalo do njih, Jusuf se potrudio da do susreta ne dođe preuranjeno. Nikoga od onih koji su pristigli na Cetinje, pa ni rođenu majku i brata, nije prethodno sreo, nego se sve dogodilo baš u tom trenutku, ispred Francuske ambasade, u performansu “Strah od pitke vode”, zabilježenom i dokumentiranom na fotografijama i videosnimci. Bližnji su plakali u zagrljajima bližnjih, i naravno da ih nije bilo briga za umjetnost. Naravno da je to njihovo bilo veće i teže od svake umjetnosti. I najednom je plakala i publika, umjetnička publika koja je došla da nazoči nastanku djela, a taj plač istovremeno je bio izraz elementarne ljudske ganutosti i empatije, i vrlo precizna reakcija na umjetničko djelo. Pred njima je bila velika porodica Jusufa Hadžifejzovića, ali i sve one izbjegličke porodice koje se neće tako sresti. I još sve one izbjegličke porodice iz svih budućih izbjeglištava našeg doba.

Ideja Jusufa Hadžifejzovićeva bila je krajnje jednostavna, kao neki vrlo tačan bosanski vic, i brutalno precizna, tako da nikako nije mogla izazvati dvojbe među promatračima i budućim tumačima, ali, što je najvažnije, performans je, i preko onog što je umjetnik zamislio, istovremeno korespondirao s jednim čovjekom i njegovim životnim problemom, i s cjelinom čovječanstva.

Performans “Strah od pitke vode” sigurno je jedan od najvažnijih performansa u domaćoj povijesti žanra, ali i jedno od nekolicine umjetničkih djela koja ostaju nakon jugoslavenskih i postjugoslavenskih ratova u devedesetima.

Nekoliko godina ranije, pred sam početak rata, u Crvenoj galeriji, tamo na Titovoj ulici u Sarajevu, gdje je danas apoteka, u prostorima Samostana svetoga Vinka Paulskog, Jusuf Hadžifejzović odigrao je performans “Od kiča do krvi samo je jedan korak”. Prostor je bio stiješnjen, umjetnik se, onako ogroman, dogegao među publiku, oduzevši joj ono malo prostora i zraka, i započeo s performansom koji nije uputno prepričavati, jer je u međuvremenu, podvrgnut cenzuri pamćenja i navalom fantomskih sjećanja, poprimio takve metafizičke razmjere da je, vrlo vjerojatno, u njemu već više onoga što se tog dana nije dogodilo, nego onog što se stvarno dogodilo. Ali taj naslov, ta savršeno operativna a zlokobna tvrdnja izrečena u njemu, postali su motto naših ratnih i mnogih poslijeratnih godina, da bi danas, u ovo karikaturalno i groteskno doba, nad planetom Zemljom trebao biti istaknut intercivilizacijski, univerzalni ljudski slogan: “Od kiča do krvi samo je jedan korak”. Svjedoci smo s kakvom se lakoćom taj korak prelazi.

Između dva performansa Jusufa Hadžifejzovića staje sve ono što se događalo s nama. Pritom, ti mi smo vrlo konkretna skupina koja sačinjava njegovu stvarnu ili metaforičnu publiku. Bili smo onog dana u Crvenoj galeriji, ali nas, logično, nije moglo biti na Cetinju. Može se pretpostaviti da je jedino sam umjetnik bio prisutan na oba performansa.

Jusuf Hadžifejzović rođen je 1956. u Prijepolju. Na srednju školu primijenjenih umjetnosti dolazi u Sarajevo, da bi zatim krenuo na polaganje prijemnog ispita na Likovnoj akademiji. U njegovom slučaju nije to bio tako jednostavan ni tako jednoznačan put. Prijemni je polagao, a onda i položio, na tri akademije: u Sarajevu, u Zagrebu, u Beogradu. Dalje izviješće, koje može, ali nužno i ne mora biti plod naknadnog učitavanja značenja u biografske okolnosti, govori da je Jusuf odabrao da studira u Beogradu, jer je jedino tamo postojao velelebni Muzej savremene umetnosti. Studirao je u klasi Stojana Ćelića, velikoga srpskog slikara i likovnog pisca iz generacije koja je junačno prelazila put od stroge figuracije i socijalističkog realizma prvih poratnih godina do kubizma, apstrakcije i svega onog što je nerviralo glavne komesare i duhovne cenzore epohe. Put njegova studenta vodit će dalje kroz stilove, žanrove i epohe, i također će biti sudbinski obilježen ratom. Ali dok je onaj rat jednoga hercegovačkog autsajdera na kraju promovirao u glavnog protagonista epohe, ovaj je rat od Hadžifejzovića, jednog od glavnih protagonista suvremene umjetnosti u Sarajevu, Bosni i Jugoslaviji krajem osamdesetih, načinio socijalnog autsajdera. Iako su procesi obrnuto tekli, u oba je slučaja nastajao veliki umjetnik.

Prije rata Jusuf Hadžifejzović je, uglavnom, živio u Sarajevu, premda je djelovao širom bivše Jugoslavije i Europe. Iako, za razliku od svog profesora Stojana Ćelića nije – ili još uvijek nije – pisac, on je likovni mislilac, organizator i aktivist. Olimpijske 1984. zajedno s kiparom Sašom Bukvićem i slikarom Radoslavom Tadićem u Sarajevu pokreće Jugoslavenska dokumenta, manifestaciju suvremene umjetnosti, koja je po koječemu podsjećala na Documentu u Kasselu, ali je u svrsi i cilju bila jedinstvena. Bila je to pobjeda naprednih snaga na artističkom polju, trijumf divlje mladosti svijeta, onih obrazovanih i pametnih koji su znali da na umjetnosti nije da bude lijepa, niti da slavi i ukrašava. Sedam godina kasnije stiže, međutim, konačni poraz, a deset godina kasnije “Strah od pitke vode” kao veličanstvena privatna fuga o porazu.

Poslije rata, Jusuf Hadžifejzović, vrativši se u Sarajevo, prihvaća ulogu koju mu je odredila povijest, ona politička i ona umjetnička. Već mu iz estetskih razloga nije bilo dato da postane etnonacionalno mazalo i likovni bilježnik bošnjačko-muslimanskih žrtvi kroz povijest, nego je nastavio raditi ono što je radio i prije, na pozornici na kojoj je nastupao i prije. Možda je i do optičke varke što je za Jugoslavenskih dokumenata ta pozornica djelovala mnogo šire.

U opustjelim trgovačkih prostorima Centra Skenderija, baš preko puta izložbenih prostora Collegium Artisticuma, otvorio je nešto što se zove Čarlama (Charlama), neku vrstu krajnje nekonvencionalnog izložbenog skladišta, gdje izlaže svoju privatnu zbirku u kojoj se nalaze radovi nekih velikih europskih suvremenih umjetnika, u društvu s radovima apartnih čudaka, darovitih mladih sarajevskih slikara i postkonceptualista, Jusufovih vršnjaka i umjetničkih sudrugova, nadahnutih amatera i totalnih gubitnika… Čarlama je svojevrsna estetska vrteška, neusporediva čarolija jednoga sasvim atipičnog mađioničara, velikog europskog umjetnika čije su strategije jedinstvene: on se bez prestanka igra i varira krajnje jednostavne i vrlo kompleksne poetičke obrasce. Jusuf Hadžifejzović obrazovani je starac s posve očuvanom imaginacijom djeteta.

Od prije nekoliko godina bavi se prazninom. Tako je držao Prodavnicu praznine, u kojoj je prodavao ispražnjenu ambalažu za sve i svašta, u početku po cijeni potrošenog proizvoda, ali ona je u međuvremenu rasla. U uvjetima tržišnog kapitalizma novac je najuspješniji konzervator i čuvar umjetničkog djela. Zatim je nastavio dekorirati praznine. Recimo, bojeći otiske što ih ostavljaju boce na kartonskoj kutiji u kojoj su bile skladištene. I tako, pod kontrolom umjetnika i u skladu s načelima slobodnog tržišta, raste svijet praznine. Nemoguće je govoriti o onome čega nema. Ali praznine ima. Ima nemanja. O tome je na početku riječ. Jusufovo markiranje i dekoriranje praznine umjetnost je budućnosti.

Strah od vode jedan je među simptomima bjesnoće. Što je strah od pitke vode?